Početna / Intervju / Kajin: Opozicija u drugi krug ide s dva kandidata

Kajin: Opozicija u drugi krug ide s dva kandidata

dkajinŽestoki saborski zastupnik Damir Kajin početkom srpnja nominiran je za predsjedničkog kandidata IDS-a. Već četrnaest je godina zastupnik u Hrvatskom saboru, jedan od onih koji ne propušta sjednice ni rasprave, zaista zarađujući zastupničku plaću. Nakon objave zajedničkog pohoda na vlast IDS-a, SDP-a i HNS-a, u tzv. Kukuriku savezu, nastavak Kajinove predsjedničke kampanje postao je upitan jer opozicija razgovara o zajedničkoj podršci jednom kandidatu.

U kakvim ste odnosima s predsjedničkim kandidatima HNS-a i SDP-a?

Mislim da je taj odnos apsolutno korektan i želim vjerovati da će takav i ostati. Vesnu Pusić poznajem dulje, Ivu Josipovića, bez obzira na to što je u Saboru jedan i pol mandat, nisam imao prilike osobno upoznati, ali to ne utječe na to da o njemu ne kažem sve najbolje.

Jesu li vaše tri stranke dogovorile na koji će način između vas troje odabrati jednog, zajedničkog predsjedničkog kandidata?

Pa, vjerojatno će se napraviti neka anketa i na temelju te ankete vidjeti tko bi mogao dobiti izbore. Opozicija ima ‘zicer’ koji ne smije promašiti, jer kada bi do toga došlo, to ne bi govorilo samo o nesposobnosti opozicije da vodi zemlju, nego i o našoj nesposobnosti i diletantizmu. Uvjeren sam da se to neće dogoditi, dapače, da je vrlo lako moguće da u drugom krugu opozicija ima dva kandidata.

U trenucima kada je 1. srpnja Ivo Sanader slovio kao najozbiljniji kandidat HDZ-a, IDS je govorio da ga nitko ne može dobiti u nadmetanju jedan na jedan. Iza njega su stajali HRT, dobar dio medijskih kuća, krupni kapital i Crkva. Onda smo predlagali da nekoliko opozicijskih kandidata mora ići u bitku protiv Sanadera jer je svima jasno da oni koji bi glasovali za Damira Kajina, ne bi glasovali za SDP i HNS, a tako bi bilo i s predsjedničkim kandidatima njihovih stranaka.

Međutim, danas su se prilike promijenile. Sanader sve da i hoće nakon ovih dvaju novih rebalansa, nakon ‘okretanja leđa’ građanima čiji je mandat dobio, ne može u izbore niti bi na tim izborima mogao računati na bilo kakvu podršku hrvatske javnosti, a usuđujem se reći da je ne bi dobio ni unutar HDZ-a.

Utoliko, opozicija mora nastaviti. Naše tri stranke moraju nastaviti razgovore i učiniti najbolje za Hrvatsku. Ja sigurno nisam avanturista ni ekshibicionist da bih na bilo koji način štetio ili umanjivao šanse opoziciji. Dapače, mislim da bi u ovom trenutku ići protiv opozicije bilo isto kao i ići protiv Hrvatske, ali to očekujem i od drugih predsjedničkih kandidata, odnosno njihovih stranaka. Osobno mislim da je lako moguće da opozicija u drugom krugu ima dva kandidata. Mislim da bi se i to moglo dogoditi kada bi došlo do ovog izbornog sraza, no treba sjesti i dogovoriti se. Damir Kajin sigurno nema manje šansi nego što imaju neki drugi predloženi kandidati.

Znači, blok opozicijskih stranaka još nije dogovorio zajedničkog predsjedničkog kandidata niti kako će ga izabrati?

Ne znam što bi moglo biti drugačije doli neka relevantna anketa koja bi jasno trebala procijeniti koje su šanse pojedine osobe, kako u prvom, tako i u drugom krugu, a sve će na kraju završiti dogovorom političkih stranaka. Ovoga puta bilo bi jako dobro kada bi se one konzultirale s ljudima koji imaju neko životno iskustvo. Neću spominjati nikoga, ali riječ je o ljudima koji bi mogli procijeniti ne samo kuda ide taj hrvatski birački korpus, nego što se može u samoj kampanji očekivati. Predsjedniku Mesiću malo je tko 2000. godine davao neke velike šanse nakon izbornog uspjeha SDP-a i HSLS-a, pa je na kraju pobijedio. Međutim, bilo bi tendenciozno kada bi se itko danas, 2009. uspoređivao ili se pokušavao identificirati s Mesićem ili ga oponašati. On je jedan jedini, neponovljiv, i upravo će zbog tog svog stila s jedne strane, ali više zbog poteza koje je povlačio, ostati trajno u memoriji hrvatskih građana. I nakon što će biti bivši predsjednik, njegov politički izraz i njegov autoritet ne da će biti zapamćeni, nego će ga se hrvatska javnost i ubuduće držati.

Jeste li počašćeni time da Vas je Thompson svrstao uz bok predsjednika Mesića proglasivši vas obojicu najvećim izdajicama hrvatskog naroda?

Da budem iskren, meni nije krivo što me je svrstao uz predsjednika Mesića, iako s druge strane nemojte misliti da je ugodno kada na nekom koncertu 1500 ili dvije tisuće ljudi skandira ‘Ubij, ubij Kajina!’ Takvih sam se prijetnji već dosta naslušao, svojedobno su mi i pucali pod prozorom. Ali posljednji kojeg bi Thompson i njegovi mogli ušutkati jest Damir Kajin. Međutim, barem mi u Istri, i dalje ćemo sve činiti braneći načelo misli, slobode govora, izražavanja pa i pjesme i jezika, da ljudi poput Marka Perkovića Thompsona taj prostor ne zagađuju. Jer ne znam tko bi nam mogao u Istri oprostiti da dopustimo bilo kome nekažnjeno ustašovanje.

U Hrvatskom saboru već ste četrnaest godina i cijelo vrijeme žučno upozoravate na razne probleme a da Vas baš i ne slušaju. Ne umara li Vas to?

U politici sam puno dulje no u Saboru, a da nisam nikada bio u partiji. Mogu reći da sam od 1990. bio opozicija ondašnjoj lokalnoj vlasti u Istri i HDZ-ovoj nacionalnoj politici. Umara to, troši, od toga doista materijalno čovjek malo što može imati… Vi ste od 30 dana 20 dana odvojeni od obitelji, ne vidite djecu kako odrastaju, ne vidite roditelje kako stare, sami ste s nekoliko ljudi ovdje u Zagrebu u podstanarskoj sobici, i budite uvjereni, onaj koji će časno taj posao odraditi, od politike se neće obogatiti. Iako s druge strane, nigdje nitko lakše nego preko hrvatske politike nije dolazio do zavidnih materijalnih dobara.

Čemu taj Vaš napor kad nema napretka? Gadi li vam se hrvatska politička elita koju ste proteklo desetljeće i pol u Saboru dobro upoznali?

Mislim da ta moja misija nije uzaludna. Ono što je Damir Kajin govorio ’95., neki su počeli govoriti 2000., a što je počeo govoriti 2005., neki govore danas. Problem je u tome što često ne bivate prepoznati iako sam siguran da hrvatska javnost, kad Damir Kajin govori, sluša i prati ono što će reći. Slažem se, to možda nije mnogo, ali u ovim okolnostima nije ni malo. Možete od te pažnje građana dobiti. Ja sam imao prilike upoznati kompletan državni vrh, imali su prilike oni upoznati i mene, i utoliko se varaju svi oni koji misle da su svi u Hrvatskoj politici kriminalci, banditi, lopovi i tati.

Je li Hrvatska spremna za Damira Kajina kao predsjednika?

Damir Kajin dolazi iz Istre i stvarno se postavlja pitanje je li Hrvatska spremna za ‘istrijanizaciju’ ili joj je bliža ‘čavoglavizacija’. ‘Istrijanizacija’ je raditi, raditi i raditi, a ‘čavoglavizacija’ je, kako si ja to nekako prevodim, živjeti od preraspodjele, malo ustašovanja i malo trošenja tuđega. Ja ću samo nekoliko činjenica spomenuti kada je riječ o Istri. Prvo, za sve ono što se danas dešava u Hrvatskoj, sigurno nitko iz Istre nije kriv. Najmanje su krivi Istrani, apsolutno nije kriva istarska politika. Ako jest, neka nas se uhiti. Ako je kriva bivša Vlada, onda neka se uhiti i nju.

Mi si moramo postaviti pitanje: tko je za sve ovo kriv?. Ja se ne šalim kada kažem da Istra i Istrani moraju u ovom trenutku spasiti Hrvatsku da bi indirektno pomogli Istri. Istra u ovom trenutku u Hrvatskoj najviše daje u državni proračun, najmanje joj se vraća, najviše sudjelujemo u deviznoj likvidnosti Hrvatske, imamo najveći dohodak po glavi u Hrvatskoj. Svi nas doživljavaju turističkom destinacijom, a prva gospodarska grana u Istri je industrija. Naši veliki gospodarski sustavi posluju bez ijedne kune jamstava. Uglavnom je riječ o izvoznim tvrtkama i afirmiranim poduzećima, bilo da je riječ o jednom Uljaniku pa sve do jednoga Cimosa.

Istarska je politika sama koncem ’90-ih uspjela sanirati Istarsku banku, što nikome u Hrvatskoj nije pošlo za rukom na lokalnoj razini. Pomogli smo Uljaniku kako to nije učinio nijedan primorski grad ni regija na način da smo otpisali potraživanja ’90-ih u visini jednog cijelog pulskog proračuna, čime se onda moglo sagraditi tri-četiri dvorane ili bazena. Tako se spasio supstrat uz koji se veže pet tisuća radnih mjesta. Sve što se činilo, bilo je kako pomoći građaninu tih prostora. Daleko do toga da nije bilo mangupa u našim redovima i da oni nisu koristili poziciju koju im je omogućio IDS kroz formu obnašanja nekih javnih poslova; daleko od toga da smo u Istri lišeni svih anomalija koje su toliko obilježile posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj, ali mislim da se nigdje ne radi više nego što se radi u Istri, da se nigdje discipliniranije ne plaćaju i podmiruju obveze države nego u Istri i mislim da nitko prema ljudima drugih nacionalnosti, vjera i političkih uvjerenja nije tolerantniji nego su Istrijani.

Kakav je Vaš predsjednički program?

Ja mislim da u godinama koje su pred nama budući predsjednik neće imati ništa manje zahvalnu poziciju nego što je imao predsjednik Mesić. On će i dalje morati braniti institucije ovog društva i njihovu autonomnost, bilo HNB, DORH, MUP, HRT. Ali će taj predsjednik morati jasno progovarati glede devijacija koje će se događati. Jer u godinama pred nama, veću će možda ulogu igrati ideologija praznoga želuca nego ideologija razuma. Utoliko, ja smatram da predsjednik, jasno kao jamac poštovanja Ustava i čuvar autonomije institucija, mora raditi na jačanju uloge Sabora. Ne treba mu se povećavati nijedna ovlast, može mu se i smanjivati u korist Sabora, a ne izvršne vlasti. Kada kažem jačanje uloge Sabora, zalažem se za neposredne izbore zastupnika. Kad ti do toga došlo, da parafraziram Šimu Đodana, s kojim se politički ne slažem, ne bi bili svaki premijer, ministar, svaki državni tajnik iznad Sabora, nego samo Ustav i Bog. Rekoh, treba čuvati autonomiju, treba progovarati pred Vladom u ime naroda, treba dijeliti sudbinu pred narodom zauzimajući se za malog čovjeka, malo poslodavca, nepoznatog branitelja, borca NOB-a, nezaposlenog… Treba se obračunati s korupcijom, otvoriti se susjedima, bilo da je riječ o Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sloveniji, izgraditi društvo jednakih šansi, graditi jednu novu politiku preraspodjele u Hrvatskoj zasnovanu na decentralizaciji i solidarnosti i, jasno, taj budući predsjednik treba nastaviti ondje gdje je Mesić stao pretvarajući Hrvatsku u jednu simpatičnu a ne jednu rabijatnu državu. I da se ja još jednom vratim na toga Thompsona. Što znači ta radikalizacija, u trenucima kada je Hrvatska ostala bez Srba pa nam ne prijete niotkuda, kada nismo u ’92. ili ’93, pa ne vodimo rat i sukob s Bošnjacima, kada moramo biti dobri sa Slovencima jer su nam najizdašniji potrošači u jadranskim mjestima i najzahvalniji gosti. I sad se netko pokušava sukobiti s ideološkim neistomišljenicima, ali na jednoj posve promašenoj i omraženoj političkoj platformi iz 1941. godine i djelomično rekonstruirane 1991. godine. E, njima treba reći da se ova država neće vraćati više unazad.

Koji bi bili Vaši prvi predsjednički potezi?

Prvu mjeru koju bi budući predsjednik trebao napraviti, tko god bude, jest sjesti u avion ili auto, nije bitno, i otići put Berlina i Beča i potražiti onu famoznu disketu iz Lichtensteina na kojoj se uz nekoliko tisuća imena iz Njemačke, Austrije i drugih zemalja spominju i neka imena iz Hrvatske. Treba surađivati s istražnim vlastima u Berlinu i Beču oko pranja novca Hypo banke na prostorima i treba dati placet institucijama kaznene represije da se pozabave s korupcijom u Hrvatskoj. Neće to biti tako jednostavno i nećemo se mi tome oduprijeti ukoliko u institucijama u koje sumnjamo da se dešavaju takva ponašanja ne promijenimo ne samo prvu i drugu nego možda i treću garnituru. O tome će ovisiti i koliko će sutradan biti vjerodostojna politika opozicije i koliko će opozicija uz mogućnost da odgovori izazovima vremena i kvaliteti života ostati na vlasti. Ako toga ne bude bilo, ja se bojim da će i nama mandat trajati otprilike isto onoliko koliko je trajao mandat Ivi Sanaderu nakon što je drugi put dobio povjerenje birača.

Hoće li se istovremeno s predsjedničkima održati i prijevremeni parlamentarni izbori?

Ne vjerujem. Mislim da ne bi bilo dobro da su zajednički održe predsjednički i parlamentarni izbori, jer u svakom trenutku nama treba nekoliko stabilnih institucija kako samo društvo ne bi bilo podložno anarhiji. Po momo sudu, bilo bi najbolje kada bi se dogodili prijevremeni izbori negdje u rujnu i listopadu, ne zato da sjaše Kurta a uzjaše Murta, nego zato da nova vlast dobije malo vremena kako bi mogla osmisliti i građanima ponuditi jednu cjelovitu politiku za koju placet ne može dobiti Vlada Jadranke Kosor koja nas je obmanjivala i sve vrijeme lagala.

Posljednje dvije-tri godine oni su nas naprosto obmanjivali, primjerice, do početka sedmog mjeseca, da Hrvatska nije u recesiji, da zemlja nije u problemima, da će ta javna potrošnja i dalje moći rasti, da neće biti problema sa servisiranjem vanjskoga duga, da se neće uvoditi novi porezi… da bi nam desetak dana nakon sramotnog Sanaderovog bijega poručili: ili ćete pristati na nove troškove života ili ostajete bez plaće i mirovine. Doduše, svaki građanin koji ima više od tri tisuće kuna već ostaje, a da se nešto radikalno ne promijeni, bez najmanje 1,2 plaće u idućoj godini. Svaki umirovljenik koji ima više od tri tisuće kuna ostat će bez pola mirovine, a vjerujte, Hrvatska će svoje dno u tom gospodarsko-socijalno segmentu doživjeti u prvoj polovini iduće godine kada će se svima nama plaće dodatno snižavati, a umirovljenici će dodatno ostati bez prihoda. Svaki umirovljenik iduće godine bez najmanje jedne mirovine, a zaposleni u javnom sektoru bez dvije plaće. To je naprosto neminovnost. U ovim najnovijim mjerama 1,319 milijuna ljudi bit će zakinuto s tim famoznim porezom, kako ga ja zovem ‘na radno mjesto’, odnosno porezom na starost. K tome,  4,5 milijuna ljudi plaćat će dodatni porez kroz formu PDV-a, a iduće godine uvjeren sam da će svaki umirovljenik i svaki zaposleni biti u kategoriji onih koji će plaćati kazneni porez koji meni sliči na onaj famozni Miloševićev zajam za Srbiju.

Čak bih se usudio HDZ-u reći da je zbog stvaranja države njima bila oproštena i pretvorba i privatizacija, ali ovo što se danas zbiva, neće. Danas se od njih počinje ograđivati i HRT, čak ni Crkvu nisam čuo da ih brani od nekih zajedničkih zakonskih projekata poput onog o potpomognutoj oplodnji. Ostali su sami na vjetrometini uz pomoć HSS-a, HSLS-a i dijela manjina, što je dovoljno za vlast, to treba priznati, ali je nedovoljno za Hrvatsku. I utoliko se usuđujem reći da je Hrvatska lakše financirala rat nego što će financirati ovaj izlaz iz krize i da će to trajati jako dugo. Da samo ove godine treba otplatiti 14,7 milijardi eura, da mi tog novaca danas nemamo. Da iduće godine treba vratiti 6,3 milijarde, a 2011. još toliko ili da zaokružim: u tri godine trebamo vratiti 30 milijarde eura, a to ova država ne može financirati. Međutim, neka nitko ne misli da mi nismo znali što će se dešavati. Kad je bila 2007. rasprava o povjerenju Vladi, ja sam govorio: ‘Gospodo, na današnji je dan vanjski dug 32 milijarde eura, do kraja drugog mandata Ive Sanadera bit ćemo dužni 50 milijardi eura, odnosno zadužit ćemo se za nekih 15-18 milijardi, a vratit ćemo 25 milijardi eura. Svi smo pustili da sve ide svojim tokom i sada tih 25 milijarde eura nećemo vratiti u četiri nego ih moramo vratiti u tri godine. Bez da svi mi daleko više radimo, nama nema pomoći.’

Svi su donedavno vjerovali da je s Ivom Sanaderom na čelu država u dobrim rukama.

Taj fenomen Ive Sanadera teško si mogu dokučiti. Ja se mogu samo složiti s Vladimirom Šeksom da je riječ o eksponentu najliberalnijeg kapitalizma, medijskog, koji je preko njegovih spinova stvarao upravo takvu sliku o jednom ‘nadčovjeku’, koji sve kontrolira i koji će iz svake situacije izaći s odgovorom. Tako da smo se na trenutak čak i mi, koji smo bili njegovi najžešći kritičari tako da smo zbog toga bili napadani unutar svojih stranaka, da ne govorim po saborskim hodnicima od zastupnika i ministara, dakle čak i mi smo se pitali listajući biltene HNB-a, HZZ-a i ostalih državnih institucija vidimo li sve te brojke zdravim očima ili se naprosto varamo. Da se nismo prevarili, potvrđuje i bijeg Ive Sanadera od problema. Jer da se s tom krizom može nositi, on čast da zemlju izvuče iz problema ne bi podijelio ni s kim, ni s gospođom Jadrankom Kosor, nego bi taj problem riješio sam. Nego, očito čovjek nema odgovora, pa mu je lakše napustiti građane koji su mu vjerovali nego im reći istinu i sa sebe skinuti dio pozlate.

Treba li Ivo Sanader kazneno odgovarati za stanje u koje je kao premijer doveo  državu?

On mora politički odgovarati, u to nema nikakve dileme. I on se sigurno tako skoro neće vratiti u politiku. A kada bi se pojavio u nekom velikom biznisu, onda bi mu netko trebao postaviti pitanje: otkuda ti onaj prvi milijun eura, jer sa 22,500 kuna nitko se nije mogao obogatiti. Sumnjam da netko s tim novcem sebi može priuštiti luksuz da si plati deset dana ljetovanja na jahti od 20 metara. Činjenica je da bi oni koji su odgovorni za gospodarski, moralni i socijalni krah morali dobiti ne ‘malo vitra’, nego bi trebali dobiti ‘puno vitra’. A ta jahta u trenutku nakon što je identificirana, trebala je biti locirana i usidrena negdje na razini Golog otoka. Građani u ovom  trenutku traže  odgovore na dva-tri banalna pitanja: gdje je Sanader, zašto je napustio Vladu, tko će odgovarati za ovo obmanjivanje u Hrvatskoj kao i za ovu gospodarsku krizu i hoće li se uspjeti sačuvati mirovine, plaće i ono malo ušteđevina pri poslovnim bankama, te normalno: kada će ova zemlja krenuti nabolje?

Sanader mora podijeliti političku odgovornost sa svojom strankom, a ako postoji kaznenih elemenata institucije, pravne države moraju djelovati prema njemu kao i prema svakome drugom od nas. Jer bez toga neće ni prema drugima, neće ni prema kome.

Mislite da ćete to doživjeti?

Znam da neću.

Koji je Vaš krajnji cilj u politici? Ne budete li predsjednik, biste li prihvatili ministarsku poziciju u eventualnoj budućoj Vladi IDS-SDP-HDZ?

U politici je Damir Kajin postigao gotovo sve. Ministar? Damir Kajin ima tu poziciju i unutar hrvatskog parlamenta i unutar svoje stranke da može posve autonomno nastupati. Utoliko, možda bi mi najveći cilj bio vratiti se svojima, ali znam da tako skoro to zadovoljstvo sebi neću priuštiti.

Zašto? Zar Vam je politika važnija od obitelji?

Nisam rekao da je politika važnija od obitelji, ali kada ste vi u svemu tome i kada vam to što radite uđe u krv, kada preuzmete odgovornost, makar indirektno,  za stotine i stotine ljudi koji su u nekim jedinicama lokalne samouprave – znam da više ja njima pomažem da zadobiju mjesto načelnika, vijećnika, predsjednika vijeća nego oni što pomažu meni – onda vas to naprosto čini odgovornim i vi ne možete te ljude napustiti.

Kažu da je lakše spasiti tisuće nego jednu konkretnu osobu. Je li Vam se lakše žrtvovati za te stotine načelnika i vijećnika nego za svoju obitelj?

Najveća je žrtva tu sigurno obitelj, ne samo kod mene, nego kod mnogih. Držim i mislim da, kada bih sutra rekao ‘dosta, odlazim’, sigurno ne bi mogla biti reakcija ista kao kod nekog tko je premijer. Držim da  bi ljudi to vjerojatno razumjeli, ali bi se isto tako neki i razočarali kao što su se i u Sanadera.

Hoće li Vaša obitelj doseliti u Zagreb budete li postali predsjednikom države?

Pustimo što bi bilo kad bi bilo, ali meni je sin u više navrata rekao: ‘Tata, ja ne idem u Zagreb.’ A ja vas uvjeravam, kad vam to kaže dijete od 9,5 godina, ono ne nastupa u svoje ime, nego se pojavljuje kao glasnogovornik cijele obitelji koja je svjesna da zbog ove kandidature i ja i oni možemo imati neprilike. Sama kandidatura mijenja im način življenja i obitelj je svjesna da bi svima nama bilo bolje kada bi se Damir Kajin malo smirio.

Damir Kajin dvadeset je godina svog života posvetio isključivo i jedino politici; bez slobodne subote i slobodne nedjelje, bez da sam ikada stao nogom na neku jahtu ili da sam krstario sedam dana. Već 17 godina, koliko imam iste brojeve mobitela, uključim ih u sedam sati i isključim u 23 sata. Malo tko će doći do mene, ja ću uvijek doći do njega. Ne da mu mogu riješiti njegov problem, ono što je najmanje jest da ga saslušam i da mu platim kavu.

Kako ste razvili takvu uslužnost prema ljudima?

To je stvar kućnog odgoja. Ja mislim da tako funkcioniraju i u svojim poznim godinama i moji roditelji. To su ljudi koji su nekoć radili kao službenici, ali i danas rade. Mati mi ima 73 godine i dan-danas ide raditi u Trst, gdje malo pomaže i čisti. Nije da joj to treba, ali je ne možemo odvratiti. Otac ima svoje imanje, naslijedio ga je od pradjeda, uzgaja junad. Mislim da je ta kuća svima otvorena – i Buzećanima i onima koji slučajno dolaze. Nitko nije došao da nije ponuđen, ne čašom vina nego, ako je mati kod kuće, i ručkom i večerom.

Izvor: Javno

Ostavite komentar

comments