Početna / Izdvojeno / Davor Butković: U što vjeruju birači?

Davor Butković: U što vjeruju birači?

bandic_josipovicPosve je nejasno što bi Ivo Josipović trebao učiniti da propusti dvadeset poena prednosti pred Milanom Bandićem.

Što povezuje Nadana Vidoševića, Stjepana Mesića i zadnjeg zapovjednika Vukovara, brigadira Borkovića? Što povezuje zagrebačke taksiste, teologa Adalberta Rebića i Hrvatsku stranku umirovljenika? Što povezuje konobare u Esplanadi i Marcellinu, Jadranku Kosor, Dražena Budišu i Vesnu Pusić?

Što povezuje sve parlamentarne stranke (barem njihova vodstva), osim one Glavaševe, s golemom većinom “javnih intelektualaca”, ali i s golemom većinom Zagrepčana, koji su u prvom krugu predsjedničkih izbora masovno glasovali protiv svog gradonačelnika?

Sve njih, kao i brojne druge hrvatske građane, povezuje snažna želja da Milan Bandić nipošto ne postane predsjednik Republike.

Strah od Bandića kao hrvatskog predsjednika pretvorio se u sponatni narodni pokret otpora.

U nedjelju, 10. siječnja, neće se glasovati samo za Ivu Josipovića, nego, prije svega, protiv Milana Bandića.

Toga je savršeno svjestan i jedan od rijetkih preostalih Bandićevih podržavatelja u SDP-u, bivši ministar Ivica Pančić, koji je u novogodišnjem broju Novog lista bio izjavio, citiram, kako se “sve živo i mrtvo urotilo protiv Bandića”.

Pančić, čovjek koji je upravo započeo s političkim samoubojstvom, pokušavajući osnovati još jednu socijaldemokratsku stranku, ispravno je dijagnosticirao činjenicu da nitko ne želi Milana Bandića.

Jedino je pogriješio u ocjeni o uroti: kada je nešto u svega nekoliko tjedana postalo tako masovno, kao pokret protiv Milana Bandića, i kada taj pokret obuhvaća predstavnike doslovno svih građanskih slojeva, čak bi i zagovornicima konspirativnih teorija moralo biti jasno kako se radi o spontanoj pojavi.

Pokret otpora protiv Milana Bandića stvorio se iz dva razloga.

Prvi je sam Bandićev nedostatni državnički kapacitet.

Milan Bandić naprosto ne izgleda, ne ponaša se niti govori kao predsjednik Republike.

Osim toga, dio Bandićeve prošlosti i Bandićev entourage čine ga sasvim nepodesnim za šefa države.

Bandić je vrlo efikasan zagrebački gradonačelnik; međutim, posao predsjednika Republike sasvim je drukčiji od gradonačelničkog.

Građani to, naravno, jasno vide. Svi koji su mislili da gradonačelnik tek tako može postati predsjednik nedopustivo su podcijenili hrvatske birače.

Drugo, Bandićeva je kampanja počinila toliko pogrešaka da bi se morala početi učiti na fakultetima, pod, recimo, radnim naslovom: Kako uništiti predsjedničkog kandidata.

Autori Bandićeve kampanje nisu znali kako da strateški pozicioniraju svog kandidata, nisu znali kako da ga reklamiraju, nisu ništa poduzeli da ga barem pokušaju naučiti da se ponaša kao predsjednik.

Počnimo od ovog posljednjeg. Vjerujete li čovjeku koji Vas nikada ne gleda u oči, nego stalno gleda u pod? Naravno da ne vjerujete.

Upavo je nevjerojatno da Bandića nitko nije istrenirao da uvijek i stalno gleda u oči.

Zatim, razumijete li čovjeka koji nerazgovijetno govori?

Naravno da ne razumijete. A Bandića nitko nije naučio razgovijetno govoriti, što nije osobit problem.

Zatim, je li Vam simpatičan čovjek koji se ponaša nasilno?

Vjerojatno nije. A iz Bandićeva uobičajenog ponašanja nitko se nije potrudio ukloniti elemente nasilnosti, podcjenjivanja i bahatosti.

Kada je, pak, riječ o Bandićevu reklamiranju tijekom aktualne predsjedničke kampanje, stvari stoje još gore.

Dio njegovih reklama bavi se gradom Zagrebom, što je potpuno besmisleno, jer su, kako smo rekli, gradonačelnički i predsjednički posao značajno različiti.

Drugi se, pak, dio bavi idealiziranjem takozvanog malog čovjeka, što je, naravno, najgori populizam, koji može proći ako je političar koji idealizira “male ljude” simpatičan malim ljudima.

No, Bandić se u ovoj kampanji ponaša previše agresivno, grčevito i nervozno da bi mogao biti masovno simpatičan.

Treći dio kampanje bavi se nadstranačkom politikom.

Dakle, Milan Bandić i Duško Ljuština žele reći biračima da su stranke moralno bankrotirale i da je Hrvatskoj potreban nestranački politički vođa.

Problem je, međutim, u tome što ni Bandić ni njegovi suradnici ne znaju baš ništa o ideologiji, uzrocima i posljedicama nadstranačke politike: uostalom, ideologiju Bandićeva nadstranačkog položaja artikulirali su neki mnogo inteligentniji i obrazovaniji ljudi.

U svakom slučaju, Milan Bandić nije kadar jasno obrazložiti u čemu je prednost njegove nadstranačke pozicije. Uz to, on sam ne može biti uvjerljivi maneken nadstranačke politike, jer je cijeli život proveo u SDP-u, iz kojeg ni sada ne bi izašao da ga je Socijaldemokratska partija izabrala za svog predsjedničkog kandidata.

Jedan od osobito neefikasnih aspekata Bandićeve kampanje jest strategija izravnog kontakta s biračima.

Strategija izravnog kontakta, koji podrazumijeva obilazak svakog malog mjesta, ima smisla u velikim zemljama s drukčijom demografskom slikom.

Ali, u Hrvatskoj, gdje polovica birača živi u desetak većih gradova, ta je strategija krajnje neproduktivna, što se vidjelo i po Bandićevim rezultatima u prvom krugu, u kojem, podsjetimo, zagrebački gradonačelnik nije pobijedio niti u jednoj županiji i niti u jednom gradu.

Najiracionalniji, pak, aspekt Bandićeve kampanje jest njegovo pozicioniranje u odnosu na magistralnu, lijevo-desnu političku podjelu u Hrvatskoj.

Iako je dugo godina bio član SDP-a, Milan Bandić uživa potporu isključivo konzervativnog biračkog tijela, i to jednog njegova segmenta.

Bandić se ne može ravnopravno natjecati na izborima ako ne uđe u centar i među liberale.

Da bi ušao u centar i među liberale, pa i socijaldemokrate, Bandić je morao ublažiti retoriku i preuzeti dio stavova hrvatske lijevoliberalne politike.

Umjesto toga, Milan Bandić antagonizirao je baš sve glasače s te strane političkog spektra.

Karakterisitčan primjer takvog, duboko pogrešnog pristupa jest Bandićevo inzistiranje na rehabilitaciji generala Hrvatske vojske koje je Stjepan Mesić bio umirovio prije desetak godina.

Da je Bandić izjavio kako mu ne pada na pamet da rehabilitira pobunjene generale, ne bi izgubio ni jedan glas s krajnje desnice, jer krajnja desnica ionako nikada neće glasovati za Josipovića, dok je, s druge strane, mogao postati prihvatljiviji centrističkim i lijevoliberalnim biračima.

Zapravo, posve je nevjerojatno da se Milan Bandić i dalje obraća isključivo svom bazičnom biračkom tijelu, koje je, kako smo vidjeli, odveć malobrojno za konkurentnu predsjedničku utrku.

Svim ovim pogreškama Bandićeve kampanje treba dodati i sastav gradonačelnikova stožera, u kojem dominiraju umirovljeni časnici SIS-a, iz najozloglašenijeg razdoblja te bivše vojne kontraobavještajne službe, pomiješani s uobičajeno dezorijentiranim ljudima iz estradno-sportskog miljea.

Kada je, pak, riječ o političkim potporama Milanu Bandiću, kandidaturu zagrebačkog gradonačelnika najglasnije su podržali Željko Kerum i stranka Branimira Glavaša.

Kerum i Glavaš u utrci za Pantovčak?!

Ne, hvala.

Danas, sedam dana prije izbora, zagrebački je gradonačelnik pred vratima golemog političkog neuspjeha koji nije očekivao. Svi se sjećamo kako je uoči kampanje uzastopce izjavljivao da će ući u predsjedničku utrku jedino ako bude siguran da će pobijediti.

S dvadesetak posto zaostatka za Ivom Josipovićem, Bandićeva se pobjeda čini gotovo nemogućom.

Dapače, sam je Bandić, nizom postupaka koje smo nabrojali, utjecao na Josipovićev rast.

Jer, odluka o glasovanju za Ivu Josipovića danas više nije nužno povezana ni s Josipovićevom osobnošću, ni sa SDP-om.

Odluka o glasovanju za Ivu Josipovića danas se kod mnogih građana temelji na želji da Milan Bandić ne postane treći predsjednik Republike Hrvatske.

Dakle, na spontanom otporu Bandićevoj kandidaturi.

Kada je, pak, riječ o samom Josipoviću, on je poslije prvog kruga predsjedničkih izbora počinio dvije ozbiljne taktičke pogreške.

Tu, prije svega, mislim na njegovu izjavu o tome da bi prihvatio potporu Glavaševe stranke, što je, naprosto, moralno nedopustivo. Branimir Glavaš osuđeni je ratni zločinac.

Druga Josipovićeva pogreška jest fraza o crvenoj Hrvatskoj.Velik dio birača previše ne podnosi komunizam da bi ta fraza imala bilo kakav smisao i bilo kakav pozitivni učinak na Josipovićevu kampanju.

No, te su dvije pogreške previše beznačajne da bi Bandića vratile u igru.

Kako sada stvari stoje, posve je nejasno što bi Ivo Josipović trebao učiniti da propusti dvadeset poena prednosti pred Milanom Bandićem.

Izvor: Jutarnji.hr

Ostavite komentar

comments