Početna / Izdvojeno / Hoće li se Josipović odreći SDP-a kao stare krpe?

Hoće li se Josipović odreći SDP-a kao stare krpe?

ivosdpKad je Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore, prije nešto više od godinu dana u najgledanijem terminu Hrvatske televizije, Dnevniku, punih osam minuta iznosio svoju viziju o ekonomskim perspektivama naše zemlje, a potom i u intervjuu za Globus prezentirao priču o ekonomskoj politici Vlade u situaciji rastuće inflacije, bilo je više nego jasno da njegove političke ambicije dosežu do samog Pantovčaka i funkcije predsjednika Republike nakon isteka mandata sadašnjem šefu države Stjepanu Mesiću. I premda je tada na izravno novinarsko pitanje hoće li se kandidirati za Mesićeva nasljednika odgovorio negacijom negacije: »Nikad ne reci nikad«, u relevantnim političkim krugovima bilo je sasvim jasno da je već tada Nadan Vidošević počeo svoju predsjedničku kampanju.

Ta kampanja, uistinu, s manjim ili većim intenzitetom, traje već godinu dana pa se s pravom može konstatirati da dugogodišnji čelni čovjek HGK i prvi čovjek Kraša od svih dosadašnjih pretendenata na Pantovčak ima najdulji staž u funkciji predsjedničkog kandidata. Od trenutka kada je protekle srijede na skupštini Komore i službeno najavio pohod prema Predsjedničkim dvorima, svojim je inauguracijskim govorom izazvao brojne polemike ne samo kod drugih predsjedničkih kandidata, nego u političkim i javnim krugovima uopće.

Hrvatskim je građanima bez ustezanja poručio da im ne može obećati blagostanje preko noći nego samo težak i mukotrpan rad, znači krv znoj i suze, što su neki njegovi politički oponenti okarakterizirali licemjernim jer, prema njihovu mišljenju, moralno pravo na takve riječi imao bi možda samo neki Alija Sirotanović, poznati rudar-udarnik iz Titove ere, koji je sve što je stekao u životu stekao upravo u znoju lica svog, znači poštenim, teškim i mukotrpnim radom, što se za Vidoševićeve materijalne stečevine ni u kojem slučaju ne bi moglo reći. »Lako je biti narodni heroj i po Hrvatskoj dijeliti novac koji nisi zaradio«, još je jedna od riskantnijih poruka koju je Vidošević u funkciji predsjedničkog kandidata odaslao u javnost, a koja će mu se zasigurno kao bumerang vraćati sve vrijeme trajanja predsjedničke kampanje. Upravo iz razloga što će ne samo njegove protukandidate, nego i cjelokupnu hrvatsku javnost, silno zanimati otkud Vidoševiću toliko golemo bogatstvo, a da se pri tome nije čestito ni zadihao, a kamoli oznojio. Tim prije kada se zna da je on prvo radno iskustvo stjecao u Salonitu, Dalmacijacementovoj propaloj tvornici azbesta, a potom se od običnog referenta uspinje do generalnog direktora Dalmacijacementa 1990., kad je proglašen stečaj tvrtke. Od tada pa do danas, sumnjiči ga se za nejasnoće i dubioze prilikom privatizacije te tvrtke, a od sada pa do kraja kampanje sumnje i optužbe postajat će sve veće i veće. Svojedobno je policija bezuspješno pokušala istražiti kamo je tada iščezlo današnjih 55 milijuna eura, pa su Vidoševića cijelo to vrijeme pratile optužbe da je pripremao Dalmacijacement za prodaju strancima, od čega se, navodno, i dobro namirio, što je on vješto i uporno opovrgavao. Jedino što nije mogao opovrgnuti je silno bogatstvo koje je nakon toga nicalo kao gljive poslije kiše. O tom bogatstvu hrvatski građani mnogo više znaju nego li kakvo političko iskustvo i kakvi vrijednosni stavovi kvalificiraju Nadana Vidoševića kao kandidata za tu najveću državnu funkciju. A čelna pozicija u državi, kakva je nesumnjivo funkcija predsjednika Republike Hrvatske, podrazumijeva da osoba koja se za nju kandidira iza sebe ima bogati politički background. U Vidoševićevu slučaju o tome se ne može govoriti jer se u proteklih 19 godina, otkad je na javnoj sceni, nikad nije jasno politički ni deklarirao niti profilirao, osim što je debelo materijalno profitirao. Možda je formula njegova uspjeha upravo u činjenici da je Vidošević u javnosti ostavljao dojam čovjeka koji je svoje dosadašnje članstvo u HDZ-u isticao u onoj mjeri u kojoj je od toga imao osobne koristi, a prešućivao ga kad bi procijenio da na taj način može lakše doći do željenog cilja. Uz sve te odlike, dugo se vremena u javnosti uspijevao projicirati kao čovjek od najvišeg povjerenja i u Banskim dvorima i na Pantovčaku, iz čega je crpio dodatnu političku i gospodarsku moć, kao i utjecaj u najmoćnijim gospodarsko-političkim krugovima u državi. Koliko će mu sve to skupa pomoći u utrci za Mesićeva nasljednika nezahvalno je prognozirati, tim prije što hrvatski građani o Vidoševićevim političkim stavovima i njegovom političkom iskustvu objektivno malo toga znaju. Mnogo više znaju o njegovom bogatstvu, primjerice o njegovoj velebnoj vili koju je sagradio na Gornjem Prekrižju na parceli površine 1200 četvornih metara, o kući koju je dogradio u Nemiri kraj Omiša, koju je sedamdesetih kupio njegov otac, o kompleksu nekretnina koje je sagradio između Ravne Gore i Skadra na površini od 6,5 hektara i kojima planira dodati skijašku stazu, o kupoprodaji zgrade u Splitu koju je nekad koristio kipar Ivan Meštrović i na kojoj je zaradio milijun eura ili o kupnji dionica Kraša za 6,6 milijuna kuna. Pridodamo li svom tom njegovom silnom bogatstvu i 55 milijuna kuna koji su svojedobno netragom nestali iz Hajduka, i zbog čega se spominjalo opet Vidoševićevo ime, s pravom se postavlja pitanje kakve će odgovore pred hrvatskom javnošću na sve to imati novopečeni predsjednički kandidat. Ako je suditi prema prvim dojmovima, takvi odgovori bit će lišeni konkretnih i pravih informacija, ali bi mogli biti odlučni i samouvjereni baš kao što je u srijedu na novinarsko pitanje – »Ako postanete predsjednik…« – Vidošević odlučno i samouvjereno odgovorio: »Ne ako, uvjeravam vas – ja ću biti predsjednik!« Ipak, da se ispod prvog sloja samouvjerenosti krije istinski strah od poraza potvrđuje i činjenica da je Vidošević odlučio zamrznuti svoju predsjedničku funkciju u HGK-u, kao i čelno mjesto u Upravi Kraša, ostavljajući si široki koridor za bezbolni povratak u Komoru u slučaju poraza na predsjedničkim izborima.

No, dodatnu dozu optimizma za konačni uspjeh Vidoševiću zasigurno ulijeva pomisao da će upravo on, najvjerojatnije, dobiti potporu aktualnog predsjednika Republike Stjepana Mesića. Naime, poznata je činjenica da su predsjednik Mesić i Vidošević u dobrim odnosima već dugi niz godina. U političkim kuloarima se špekulira da Mesić Vidoševića smatra znatno boljim izborom od Ive Josipovića te da bi čelni čovjek HGK u političke sukobe ulazio znatno agresivnije i otvorenije od SDP-ovog službenog kandidata. Uostalom, Mesić je bio čvrsto na Vidoševićevoj strani i za vrijeme trajanja afere u splitskom Dalmacijacementu.

U tom kontekstu, Vidošević je u jednom intervjuu, tvrdeći da nije utjecao na spornu privatizaciju Dalmacijacementa, početkom devedesetih kazao da su se prodaji zajedno s njim protivili i »sadašnji predsjednik Republike Mesić, Tonči Vrdoljak, ali i još neki ljudi koji su vjerovali da se može drugačije«. Imajući sve to na umu, predsjednička kandidatura Nadana Vidoševića gotovo da nikoga nije iznenadila, a ponajmanje njegove dojučerašnje stranačke kolege iz HDZ-a. Više ih je iznenadilo to što je tako dugo oklijevao u svojoj objavi, kao i to da je Vidošević počeo svoju kampanju napadom na stranku koja mu je sve dala. Takvo njegovo ponašanje možda je najbolje okarakterizirao Ivan Jarnjak, član Predsjedništva HDZ-a: »To što pljuje po stolu s kojeg je do jučer jeo, najbolje govori o njemu«. No, čini se da je Vidoševićeva kandidatura znatno više neugodno iznenadila čelne ljude SDP-a, upravo zato što ta kandidatura i po stranku, ali i po njena službenog kandidata Ivu Josipovića, dolazi u najnezgodnije vrijeme. Naime, poznato je da u središnjici stranke na Iblerovu trgu danima iščekuju konkretan odgovor na pitanje hoće li se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić konačno kandidirati za Mesićeva nasljednika ili će jasno obznaniti da mu Pantovčak u ovom trenutku nije glavna preokupacija. U slučaju kandidature, sasvim je sigurno, došlo bi do tektonskih poremećaja u vodstvu same stranke, a Josipovićev ulazak u drugi krug najvjerojatnije bi postao mislena imenica. Stoga je vodstvo glavne oporbene stranke Vidoševićeva kandidatura neugodno prodrmala jer bi ona sobom neminovno mogla povući i Bandića u izbornu utrku. Tim prije što bi, prema procjenama relevantnih političkih analitičara, Nadan Vidošević daleko više mogao prodrijeti u SDP-ovo biračko tijelo nego li u HDZ-ovo, čiji su glasači tradicionalno homogeniziraniji i discipliniraniji od ovih prvih. Nadalje, Vidošević ne samo »visokim stasom i karakterističnim glasom«, nego i političkim stilom uvelike podsjeća na SDP-ova lidera Zorana Milanovića.

Naime, obojica su svoje dosadašnje ciljeve ostvarili gotovo bez kapi prolivenog znoja, a imaju i sličan salonski, odnosno elitistički pristup politici. No, ono što još više brine simpatizere i članove glavne oporbene stranke su sve dublje podjele između njihova predsjedničkog kandidata Ive Josipovića i najužeg vodstva SDP-a po pitanju dijaspore, odnosno Hrvata u BiH.

Naime, Josipovićeva izjava da će otići u BiH jer ga zanima što tamošnji ljudi misle i koji su njihovi problemi, uz to što je jasno podcrtao kako njihov glas vrijedi jednako kao i njegov glas u Zagrebu, izazvala je pravu konsternaciju među SDP-ovim medijskim djelatnicima koji su ga dosad inače nekritički podržavali, ali i u stranačkim krugovima koji su se već počeli distancirati od takve njegove kampanje. Josipovićevi stranački kritičari smatraju da je on takvim stavovima zapravo poništio golemi trud stranačkog predsjednika Zorana Milanovića koji je gotovo cjelokupnu kampanju na posljednjim parlamentarnim izborima 2007. temeljio na paroli »Odlučimo u Hrvatskoj«. I dok jedni smatraju da je to bilo ključno za izborni poraz, drugi su pak mišljenja da je SDP zapravo inzistiranjem na ukidanju 11. izborne jedinice, takozvane dijaspore, zapravo dobio najviše glasova od svih izbora dosad u samoj Hrvatskoj, te da je trebalo nastaviti s takvom politikom prema Hrvatima iz BiH. Stoga su, smatraju, najnoviji Josipovićevi stavovi po tom pitanju ipak štetni za stranku u cjelini jer se SDP prikazuje kao politička snaga u Hrvatskoj koja svoje ključne stavove mijenja kako vjetar puše, a takvoj stranci onda je teško dati povjerenje na idućim izborima.

Ionako je, uvjereni su, Josipovićeva utrka za glasove u dijaspori unaprijed izgubljena, jer ne može se preko noći uvjeriti tamošnje Hrvate da je sve što su proživljavali za vrijeme prošle kampanje za parlamentarne izbore, kad im je vodstvo SDP-a htjelo ukinuti pravo glasa, dakle njihovo zakonom i Ustavom zagarantirano pravo, sada samo stvar ružne prošlosti. Zato se Josipovićeva iznenadna skrb i interes za Hrvate u Bosni i Hercegovini doista i u socijaldemokratskim krugovima doživljavaju na sličan način, kako to slikovito i pomalo sarkastično opisuje predsjednički kandidat HDZ-a Andrija Hebrang: »Kad netko iz SDP-a ide u BiH prvo bi morao angažirati vodiča da se ne bi izgubio na njemu potpuno nepoznatom terenu.«

Naime, u SDP-u su itekako svjesni da Josipović takvim stavovima sječe granu na kojoj sjedi jer se od njega kao predsjedničkog kandidata najjače oporbene stranke upravo očekivalo da mnogo jasnije definira svoj odnos prema glasovanju dijaspore, odnosno da još više zaoštri to pitanje ne odstupajući od parole: »Odlučimo u Hrvatskoj!«

U stranci su nezadovoljni i njegovom dosadašnjom bezličnom kampanjom, kao i funkcioniranjem izbornog stožera. Josipovićevom stožeru opasno se zamjera zbog velikog kašnjenja u formiranju županijskih stožera za predsjedničke izbore, a s obzirom na to da se sve aktivnosti odvijaju u Zagrebu, baš kao da se bira zagrebački gradonačelnik, a ne predsjednik države, još nisu nađeni ni ljudi ni timovi za 20 županija. A da je došlo do sve većeg distanciranja između Ive Josipovića i stranačkog vrha odnosno predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, govori i činjenica da je Josipović izborni stožer smjestio na Iblerov trg, ali ne kako se očekivalo u stranačku središnjicu nego u Importane galeriju, te bez ikakve konzultacije s vodstvom stranke potpuno je autonomno izabrao svoje suradnike u timu. Prijepori na toj relaciji su nastavljeni i oko angažmana PR agencije jer je bilo posve logično da posao za Josipovića, kao i sve poslove u dosadašnjim izbornim kampanjama, odradi agencija Maxima u vlasništvu Ivana Račana.

No, prema nekim tvrdnjama iz same središnjice, takav angažman zaustavio je osobno predsjednik stranke Zoran Milanović koji više i ne skriva otvorene znakove razočaranja dosadašnjim Josipovićevim ponašanjem. Stoga je odlučeno da se Maxima isključi iz igre, s obrazloženjem da bi sam Račan, kao član Glavnog odbora, time bio na neki način u sukobu interesa.

Možda će takvo Josipovićevo ponašanje uvelike pomoći Zoranu Milanoviću da iznađe kompromisno rješenje i zažmiri na jedno oko u slučaju Bandićeve predsjedničke kandidature, jer brojni u stranci smatraju da bi se lider SDP-a lakše mogao dogovoriti sa zagrebačkim gradonačelnikom nego s Ivom Josipovićem, ma koliko to na prvi pogled izgledalo nerealnim.

Josipović će se, smatraju, dočepa li se Pantovčaka, prema SDP-u i njegovim čelnim ljudima ponijeti identično kao što se ponio i Nadan Vidošević prema HDZ-u u trenucima objave svoje predsjedničke kandidature. Odbacit će SDP kao staru krpu, baš kao što je to sa svojom dojučerašnjom strankom učinio i novopečeni predsjednički kandidat Nadan Vidošević.

Izvor: vjesnik.hr

Ostavite komentar

comments