Početna / Izdvojeno / Kako izabrati manje zlo: Strah od razočaranja na izborima

Kako izabrati manje zlo: Strah od razočaranja na izborima

FerićPredizborne ankete koje su proteklih dana naručili stožeri predsjedničkih kandidata pokazuju vrlo slične rezultate: Ivo Josipović vodi s 30 % glasova, drugi je Milan Bandić za kojega bi glasalo između 13 i 15 % glasača, slijedi Nadan Vidošević s 12 do 14 %, a iza njega je Andrija Hebrang s 9 do 11 %, dok je Dragan Primorac odmah iza njega s 8 do 10 %. Ovih dana zasipaju nas predviđanjima koja se pretvaraju u postotke, telefoni rade naveliko i sve to, izraženo u postocima i brojevima čini se prilično izvjesnim. U različitim se stožerima i strankama pribrajaju i oduzimaju postoci, kalkulira se i prilagođava strategija, radi se uglavnom jedan uobičajen politički posao koji računa s građanima koji će izaći na izbore. Pri tome se manje piše i misli o onima koji neće izaći, o toj „tihoj većini” koja u biti predstavlja iznenađenje za svake izbore i čini nesigurnom svaku anketu.

Osim uobičajenih poziva GONG-a, Crkve i političkih stranaka građanima da izađu na izbore, problem apstinencije od biračkoga prava, čini mi se, nema u javnosti onu težinu koju bi trebao imati jer pri velikom postotku onih koji nisu izašli na izbore, svaka izborna pobjeda i svaka vlast ne neki način postaje upitna. A sva je prilika da će i na predstojećim predsjedničkim izborima biti velik postotak onih koji se neće pojaviti na biračkome mjestu, apstinenata koji kao da za svake izbore daju ostavku na svoj status birača i građanina. A zašto ljudi ne izlaze na izbore? U anketi agencije „Puls” rađenoj 2006. godine, obrađeno je i u postocima iskazano to „zašto”. Anketa je rađena prije zadnjih lokalnih izbora pa je, logično, visok postotak onih koji ne izlaze na izbore, više od 14 %, odgovorilo da ne glasa zato što njihov glas ne odlučuje tko će biti gradonačelnik pa im sve izgleda uzaludno. Na prošlim lokalnim izborima stvar se promijenila, ali postotak onih koji su izlazili nije bio zadovoljavajući. Dragan Bagić iz agencije „Puls” objasnio je kako je izlazak na izbore u anketama uvijek veća nego u stvarnosti. To i jest donekle logično, jer u anketi se doma odgovara ne telefon, a da bi se došlo do izbornog mjesta, treba obući cipele. Međutim, ni tradicionalna ljudska lijenost ne može biti osnovni uzrok toga što imamo veliko i stabilno „apstinencijsko tijelo”. Među građanima koji se suzdržavaju od izbora uvjerljivo vode oni koji su kao razlog naveli „Ne zanima me politika”, njih je 18,5 %, dok je onih koji su rekli da nisu imali za koga glasati 11 %.

Iza ovih odgovora se očito krije negativan stav o politici općenito, nešto naslijeđeno iz prošlih vremena kad je bavljenje politikom po općem mišljenju bilo prilično opasno, pa su brižni roditelji savjetovali svojoj djeci: “Samo ne diraju u politiku. Radi svoj posao, budu stručnjak, neka te trebaju, ali politiku zaobilazi u širokom luku.” To je neka opća uputa za preživljavanje u olovnim vremenima. Nešto od toga duha doklatarilo se i do danas, kad se situacija iz temelja promijenila. Dio mladih i danas politiku doživljava kao nešto dosadno, uškopljeno i u temelju nemoralno. U spomenutoj anketi je pak začuđujuće malen postotak onih koji su izjavili da su se razočarali u politiku. Svega 1%. To mi se nikako ne čini točnim. Ne mislim pri tome na obradu ankete, nego na to jesu li izborni apstinenti ozbiljno razmislili o stvarnom razlogu zbog kojega ne izlaze na izbore. Točnije, što se krije iza toga „ne zanima me” ili „nema adekvatnog kandidata”. Čini mi se da je osnovni razlog zapravo ono što je navelo najmanje anketiranih: razočaranje. Velik je dio onih koji apstiniraju prije izlazio na izbore, a to više ne čine jednostavno zato što su se razočarali. Biti za nekoga od izbornih kandidata u biti je navijačka pozicija, čovjek je stavljen u situaciju da svakodnevno prati postupke, govore ili izjave svoga kandidata i kroz kampanju se prilično veže za njega. Čini mi se da se birači, čak i kada glasaju za manje zlo, kako se to kod nas kaže, s vremenom obično nekako srode s tim „manjim zlom” i onda to postaje njihov izbor. Pobjeda drugoga kandidata doživljava se i kao osoban poraz, a moguća vladavina drugih kao kakva apokaliptična vizija. Bit će strašno ako nam Bandić bude predsjednik, kažu jedni, drugi pak vele da će strašnije biti ako to postane Vidošević. Neki su sigurni da treba prodati imovinu i iseliti se iz zemlje ako na Pantovčak zasjedne Primorac. Za mnoge je birače koji će postati apstinenti izborna kampanja povorka zastrašujućih likova i zastrašujućih budućnosti. Tu se uklapa i Milan Bandić sa svojim sloganom „Budućnost je naš posao”, koji mi se čini najbolje sročenim u kampanji. U ovakvom kontekstu taj nas slogan, međutim, može podsjetiti na antologijsku scenu iz filma „Cabaret” kad ljepuškasti mladić u nacističkoj uniformi krasnim hermafroditskim glasom pjeva: “Budućnost pripada meni.” Bandić, naravno, nije nacist, ali mnogi njegovu moguću pobjedu doživljavaju katastrofično kao da se kandidirao sam Göbbels.

Uvjeren sam stoga da osnovni razlog za odustajanje od izbora nije ravnodušnost, nego upravo suprotno: strah od razočaranja. Jer, ako pobijedi onaj drugi, život će odjednom stati i sve će se pretvoriti u katastrofu, sunce neće sjati, vode neće teći, mjesec će izgubiti sjaj. Stvar je, dakle, u tome što se s vjerom u politiku ovdje kod nas oduvijek pretjerivalo, pretjerivalo se do te granice da nam je moralo postati svejedno da ne poludimo. A kad nam je jednom postalo svejedno, ne postoji takav racionalni razlog koji bi nas ponovo natjerao pred glasačke kutije. To je zato što je ovaj razlog koji nas je kao birače otjerao zapravo duboko emotivan i da bi ga se samome sebi formuliralo, trebalo bi s tom istom osobom sasvim ozbiljno i iskreno popričati što, dakako, ne ide lako. Složit ćemo se da je najteže iskreno popričati sa samim sobom i utvrditi prave razloge zašto se na izborni dan ne igramo zaokruživanja, nego idemo, recimo u planine ili u toplice. Onda čitava ta euforija i sve to moguće razočaranje nekako prolazi mimo nas. Čak i ako se poslije izbora ne razočaramo, čak i ako je pobijedio naš kandidat, nakon kratkog veselja opet ćemo se razočarati. I to će razočaranje u „svoga” kandidata i u „svoju stranku” biti još dublje i razornije nego razočaranje zbog pobjede tuđeg kandidata. Postoji, dakle, ideja o tome da ćemo se u uvijek razočarati pa onda ne valja ni sudjelovati u izboru vlasti. Mi smo, naprosto, zemlja duboko razočaranih ljudi, ali nikako da to priznamo. Ni anketarima, a bome niti sebi.

Autor: Zoran Ferić

Izvor: Nacional.hr

Ostavite komentar

comments