Početna / Izdvojeno / Prvi poslovi koje su radili predsjednički kandidati

Prvi poslovi koje su radili predsjednički kandidati

U razgovoru s reporterima Jutarnjeg kandidati su vrlo spremno, s obzirom da je neslužbena kampanja već počela, otvorili dušu i prisjetili se starih vremena. Svi osim Milana Bandića.

Službena kampanja za predsjedničke izbore još nije ni počela, ne zna se točan datum održavanja izbora, a nisu se ni svi mogući kandidati još izjasnili o tome hoće li se natjecati za prestižno radno mjesto na Pantovčaku 241, s ugovorom na određeno od pet godina i plaćom od 20 tisuća kuna.

Mi smo službene i neslužbene kandidate upitali koji im je bio prvi posao u životu za kojeg su dobili plaću, i što su od te plaće kupili, te koliko je to utjecalo na njihov budući angažman do samog vrha političke piramide.

U razgovoru s reporterima Jutarnjeg kandidati su vrlo spremno, s obzirom da je neslužbena kampanja već počela, otvorili dušu i prisjetili se tog vremena. Svi osim Milana Bandića. Stari politički mudrac i dalje šuti i osvaja glasove.

Nadan Vidošević: Curi medaljon, mami ukrasi, noni zidni sat

kandidati1Nadan Vidošević je 1979. godine, baš kao i mnogi Splićani, htio biti dio tada najvećeg sportskog događaja u Splitu. Kao 19-godišnji mladić vodio je akreditacijski centar Mediteranskih igara kroz koji je prošlo više od 2,5 tisuće profesionalnih sportaša iz 14 zemalja. Mladi Nadan već onda je bio omiljen među ženama, pa je i prvi zarađeni novac potrošio na djevojku.

– Odabran sam za voditelja centra nakon selekcije u kojoj su bili i fakultetski obrazovani ljudi, a od novca koji sam zaradio, kupio sam djevojci medaljon.

Kupio sam i majci srebrne kolutove za salvete, a svojoj noni zidni sat s velikim brojevima da ih lakše vidi, napisao nam je Vidošević u SMS-u jer se još oporavlja od operacije glasnica pa ne može pričati.

Honorar mu je, čini se, bio pristojan, pa je ostalo i njemu nešto za potrošiti. Taj prvi posao, piše nam, nije bitno utjecao na njegovu buduću karijeru gospodarstvenika i političara pa, samim time, njegova želja za uredom na Pantovčaku nije niti vezana uz to. Motivirali su ga uglavnom složeniji poslovi, a radio je, tvrdi, marljivo, no ponekad je znao i zabušavati.

Nikada nije kasnio na posao i nikada u životu nije dobio otkaz. Uvijek ga je on davao. Vidošević je u mladim danima bio i kreativan, pa je kao vojnik vrijeme kratio radeći fotografije na fotokopirnom stroju i grafike na svili.

– U svakom slučaju, dobro sam kratio vrijeme – kaže.

Svoju stručnu karijeru, opisuje Vidošević, gradio je od početka. Stepenicu po stepenicu. Nakon manjih honorarnih poslova, zaposlio se kao referent plana i analize. Poslije je postao šef knjigovodstva, a potom i direktor za vanjsku trgovinu.

– Nakon toga sam stalno bio na vodećim pozicijama, kao direktor ekonomsko-financijskog poslovanja Kraša, kao generalni direktor, a potom i ministar gospodarstva. Zatim sam postao predsjednik Hrvatske gospodarske komore, pa opet predsjednik Uprave Kraša – pobrojao je svoje čelne pozicije Vidošević.

kandidati2Ivo Josipović: Kupio pisaći stroj koji mu je spasio život

Glazba je u životu sveučilišnog profesora Pravnog fakulteta, saborskog zastupnika SDP-a i predsjedničkog kandidata prof. dr. Ive Josipovića uvijek bila ono što ga je pokretalo.

U vrijeme dok je njegov glavni takmac u utrci za Pantovčak Nadan Vidošević bodove kod djevojaka skupljao radeći na Mediteranskim igrama, Josipović je kao student radio na Muzičkom biennalu, a trideset godina kasnije postao je i direktor tog najvećeg europskog festivala suvremene glazbe. Kao mladi student radio je različite poslove, od nošenja pultova do rada sa stranim umjetnicima. Jednom je čak i svirao na biciklu u okviru jedne avangardne skladbe.

– Posao je bio naporan i trajao je desetak dana, gotovo cijele dane, tek s pauzom za spavanje. Od prve zarade kupio sam pisaću mašinu. Uz nju, kupio sam i priručnik za učenje pisanja na njoj. Dakako, i cvijet za moje roditelje koji su mi omogućili školovanje na dva fakulteta – navirale su uspomene Josipoviću dok se prisjećao tih dana.

Brzo je svladao pisanje, vjerojatno zbog vještine prstiju naviklih na klavirske tipke. Na mašini je napisao stotine stranica pravničkih i drugih tekstova, kao i magisterij, zbog čega je, reći će, ona odlučno utjecala na njegov daljnji rad i karijeru. I ne samo to. Jednom prilikom mu je ta mašina i spasila život.

– Jedne sam godine, odlazeći na put, stavio mašinu ispod sjedala. Dogodio se ozbiljan sudar, srećom bez velikih posljedica jer je mašina spriječila da sjedište iskoči iz ležišta te me izbaci kroz prednje staklo. Dakle, investicija se isplatila! – zaključuje.

Prvu pravu plaću dobio je kao sudački vježbenik. Od nje je kupio tada ultramoderan kompjutor Atari, koji se danas može vidjeti samo u muzejima.

kandidati3Andrija Hebrang: Od prve plaće sam vratio dio dugova

Već kao pripravnik nakon završenog Medicinskog fakulteta, predsjednički kandidat HDZ-a dr. Andrija Hebrang volontirao je šest mjeseci u bolnici Sv. Duh, a kako nije imao dovoljno novca za život, subotom je još preko Student servisa radio teške fizičke poslove. Nedjelja Hebrangu nije bila dan za odmor i uživanje, pa je dodatno zarađivao dajući instrukcije studentima koji su se pripremali za prijemni ispit.

– No, ni to mi nije bilo dovoljno za preživjeti, pa sam od prijatelja posudio novac, čekajući prvu plaću. Kad sam je dobio, odmah sam vratio dio duga, a ostatak sljedećih mjeseci – prisjeća se bivši ministar zdravstva i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a.

Nakon staža nije mogao dobiti specijalizaciju pa je radio za jednu njemačku farmaceutsku tvrtku. Taj je posao, priča nam, smatrao privremenim. Da bi dobio bodove za natječaje iz specijalizacije, upisao je i poslijediplomski studij na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

– Tada sam za život zarađivao dežurajući, sve dok nakon dvije godine nisam dobio specijalizaciju. Nije mi bio problem nakon 24-satnog dežurstva odraditi cijelo sljedeće jutro, a popodne raditi za honorar – priča Hebrang.

Jedan znakovit događaj iz tog razdoblja posebno mu se urezao u pamćenje i, ako ne postane predsjednik, uvijek će moći reći da se barem jednom u životu tako osjećao.

– Vraćao sam se iz bolnice u Zaboku nakon 24-satnog dežurstva. Bio sam jako pospan, pa sam svog starog fiću zaustavio uz rub ceste i zaspao. Probudilo me lupkanje na prozor. Bio je to policajac koji je posumnjao da sam pijanac. Kada sam mu objasnio da sam pospani liječnik, predložio mi je da me na motoru prati do Zagreba. Zahvalio sam mu i došao do kuće pod policijskom pratnjom, a pri pozdravu mi je rekao: “Evo, sad ste se vozili pod pratnjom kao predsjednik”. Nakon predstojećih izbora to će mi iskustvo dobro doći – kaže Hebrang.

kandidati4Damir Kajin: Htio sam Golf, ali novca je bilo za Yugo

Na plodnoj zemlji crvenici na istarskom poluotoku saborski zastupnik IDS-a Damir Kajin u svojim rodnim Kajinima pored Buzeta ljeti je naporno vozio sijeno, razgrtao gnoj, sijao i žeo, brao grožđe. Trebalo je pomagati u obiteljskom domaćinstvu, a zauzvrat je od roditelja dobivao par dinara za džeparac. Kao imovinsko-pravni referent zaposlio se tijekom studija u Vodovodu, a zaradu je stavio na štednu knjižicu.

– Od dijela novca sam počastio prijatelje, a štedni ulog iskoristio sam za kupnju svog prvog automobila – Yuga. Vozio bih ja radije Golf, ali tada sam imao samo za Yugo. Tog istog jugića iz 1987. i danas vozi njegov otac Milan na relaciji od Kajina do Buzeta, iako nije registriran zbog starosti. Zastupnik sada vozi Renault Lagunu staru šest godina, no njegova prva ljubav na kotačima, 22 godine star tadašnji ponos autoindustrije bivše države, i danas ga podsjeti na jednu zgodnu saborsku anegdotu.

– Kad sam jedan dan prije sedam godina izlazio iz Sabora, ugledao sam najnoviji Jeep Cheyenne. Vidio sam da auto ima varaždinske tablice, pa sam pretpostavio da je Čačićev. Rekao sam saborskoj straži: “Dečki to je Radimirov auto”, a on je taman bio izlazio iz Sabora i čuo me, na što mi je dobacio: “E, kad sam ja devedesetih vozio Mercedes, ti si imao Yugo”. A ja sam mu rekao: “Da, Čačiću, istina je, sve vas je krenulo 90-ih” – nasmijao se Kajin.

kandidati5Dragan Primorac: Za balun nosio gajbe kod Slovenaca

Ljeto nakon osnovne škole, ali i tijekom srednje, zajedno s prijateljima iz kvarta, bivši ministar obrazovanja prof. dr. Dragan Primorac radio je u splitskoj podružnici Fructala, na utovaru i istovaru kamiona. Bio je to njegov prvi honorarni posao.

– Svi smo bili iz prosječnih obitelji, dečki koji su posao doživljavali ozbiljno. Nikada nismo kasnili i davali smo svoj maksimum. Sa mnom je radio i dečko, isto iz kvarta, danas priznati športski djelatnik i trener zlatnog olimpijca Pešalova, Boško Čavka. Nešto kasnije, s obzirom da je nekoliko godina mlađi, našoj ekipi se pridružio i moj brat Damir – ispričao je još neslužbeni predsjednički kandidat. Za taj prvi honorar, skroman i za ondašnje uvjete, kupio je nekoliko knjiga, jednu Julesa Verna, kojega je tada znatiželjno gutao. Mami je kupio lončanicu, a posebno draga mu je bila prva prava nogometna lopta koju je zaradio raznoseći gajbe.

– S tom loptom odigrao sam mnoge kvartovske utakmice, a ona je stekla status “službene lopte” naše nogometne ekipe.

Tridesetak godina poslije Primorac je postao, uz ostalo, i ministar sporta. Kao i onda, i danas voli zadriblati, pa ga se često može vidjeti u humanitarnim utakmicama.

Kasnije je, kao student medicine, radio još niz poslova, a ušteđenim honorarima kupio je polovni Yugo 45, a poslije i Fiat Uno. – No, osjećaj tog prvog honorara je nemjerljiv.

kandidati6Vesna Pusić: Ulagala sam novac u iskrena prijateljstva

Vesna Pusić cijeli je život provela u visokom školstvu. Neposredno nakon diplome, 1976., počela je raditi kao mlada asistentica na Institutu za sociologiju Sveučilišta u Ljubljani. Radila je na istraživanju već godinu dana prije toga, ali kao volonterka. Kad je upitate bi li sve ponovila, kaže da sigurno bi, i kada bi ponovno upisivala studij, i tada bi izabrala sociologiju i filozofiju.

– Radila sam na istraživačkom projektu “Industrijska demokracija u Europi”. Imala sam ogromnu samostalnost u poslu jer su mog šefa, prof. Veljka Rusa u to vrijeme izbacivali s fakulteta pod optužbom da je “apstraktni humanist”. Zbog toga nije imao previše vremena baviti se istraživanjem pa je riskirao sa mnom. Uvijek mi je bio pri ruci sa savjetom i usmjeravanjem, ali sam mnogo toga radila sama – prisjeća se svog prvog posla Pusić.

Na tom poslu radila je 2,5 godine, nakon čega se vratila za asistenticu u Zagreb jer je dobila asistenturu. Ne sjeća se što je točno kupila od prve plaće, ali zna da je prijatelje odvela na večeru i da je zbog toga bila jako ponosna.

– Uvijek sam se voljela družiti s ljudima i oni su me zanimali. To sam ponijela sa sobom do danas jer su mi to prijateljstva i uspomene koje traju zauvijek – kaže Vesna Pusić.

Izvor: jutarnji.hr


Ostavite komentar

comments