Početna / Komentari / Ostalo / Feministička pitanja ili kandidatura nogu
Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović

Feministička pitanja ili kandidatura nogu

Što dobivamo eventualnim dolaskom Kolinde Grabar Kitarović na čelo države? Ratobornu Sarah Palin ili pak brižnu, socijalno osjetljivu domaćicu? A možda će sve ipak ostati na nogama? U slučaju posljednjega, čekamo da i Josipović pokaže svoje noge pa da građani Hrvatske konačno mogu birati…

Kada se u tražilicu Google upiše ime Kolinde Grabar Kitarović, na dnu prve stranice ponuđena je dodatna lista najtraženijih pojmova vezanih uz traženo ime. Na zanimljivoj listi na prvom se mjestu nalaze – noge! Slijedi biografija, potom slike, a nakon toga facebook. Tek nadalje i nadolje nižu se: NATO, veleposlanica, Afganistan te na zadnjem mjestu, ponešto zbunjujući, Croportal. Ako je dakle suditi po Google-u, a nema ga razloga podcijeniti, budući da ga koristi veoma velik broj građana, onda se interes za lik i djelo HDZ-ove nominirane kandidatkinje za predsjednicu Republike Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović, u smislu lika, kreće odozdo prema gore, počevši s nogama, da bi se, obzirom na djelo, strmoglavio na samo dno.

Feminističko pitanje bi bilo je li to sama KGK, svojim nastupima u javnosti, “nametnula” ovakvu hijerarhiju, s nogama na najvišem mjestu interesa, ili je to rezultat patrijarhalne kulture u Hrvata, koja ženu (uglavnom) i u pravilu vidi kao, u ovom slučaju, noge, a može biti i neki drugi dio tijela. Pritom je većinskom građaninu hrvatske potpuno svejedno, vidimo po tražilici i nezanimljivo, što to osoba (ukoliko je ženskog roda) radi, kako i da li uopće išta radi. Gotovo je sigurno da je riječ o oba faktora i da je to nažalost pravilo, kovano kroz povijest, o čemu je feminizam već dao odgovore, pa se i ovdje potvrđuje da su “(feministkinje) svijet samo interpretirale, dok se radi o tome da ga se izmjeni”. To dakako ne mogu same, već zajedno sa svijetom koji bi trebalo izmijeniti. S jedne strane, patrijarhalna kultura (a ona se ugodno gnijezdi u svim glavama, neovisno o spolu) djeluje kako je opisano, s druge pak, žene pristaju na zadani/očekivani obrazac ponašanja i time se zatvara circulus vitiosus u kojemu se oba spola ponašaju kao hrčci u bubnju kotača.

Kada se, međutim, govori o bilo kojem pojedinom slučaju, na to pravilo ne treba pristati pa tako niti na eventualnu “ponudu” ili doprinos same KGK vlastitom imageu u vidu nogu. Treba ga u najmanju ruku gurnuti u drugi plan (ako je već toliko nametljivo da se ne može ignorirati), jer se ono temelji na patrijarhalnom obrascu, koji će ženu u prvom planu uzeti kao lik, odnosno, neki dio lika, recimo – noge, u nekom drugom već nešto drugo ali sličnog smisla. Feminizam već dugo kritički raspravlja taj fenomen, nazvavši ga teritorijalizacijom ženskog tijela. Čak i kada bi se, dakle, pokazala namjera supstituiranja djela likom, na to se, dakle, u iole ozbiljnijem razgovoru ne smije pristati; pažnju valja usmjeriti na djelo, jer je u politici (valjda) svejedno kakve tko ima noge. To je na koncu čak vrlo plauzibilno formulirao i aktualni predsjednik Josipović, rekavši da (a tako je bilo sve do onog časa kada je bio upitan o svojoj protukandidatkinji) “za sada imamo sliku no ne i ton”. Međutim, udruga za “ženska ljudska prava” itd., B.a.B.e. (beskrajno je zamorno i očigledno uzaludno, uporno objašnjavati, i to onima koji pretendiraju da to znaju najbolje, da se radi o ljudskim pravima žena) brže-bolje proglasi Josipovićevu izjavu seksizmom. I tako, umjesto da se razgovor o kandidatkinji za predsjednicu države zaista skrene na ton, to jest sadržaj, na ono dakle što i kako KGK radi, čuli smo glupost. Takav grandiozni promašaj, istina, čak i od Sanje Sarnavke, to jest, udruge B.a.B.e., donekle iznenađuje, no sve miriše/smrdi na to da se i ne radi o promašaju, već da meta i nije navodno seksistička misao, dakle ono što je rečeno, već onaj tko je to rekao.

josipovic-kolinda-coll

Dakle, sve izgleda da je meta nesretni Josipović, koji i sam o feminizmu pojma nema niti ga feminizam zanima, osim ukoliko ne misli da je dovoljno izjaviti nekoliko fraza, recimo, kako je našim ženama teško i da mnoge stvari u društvu po tom pitanju nisu riješene i da će on u sklopu svojih mogućnosti i nadležnosti dati sve od sebe… A meta je, po svoj prilici, ne zbog svog nepoznavanja problematike položaja žena u društvu, već stoga što je svojedobno državno odlikovanje dodijelio Radi Borić a ne Sanji Sarnavki. Ovo mu slučajno nabacivanje medaljama svakako treba oprostiti budući da je, i upućenijima, nemoguće vidjeti razliku između dekorirane i one druge.

Na stranu dekorativni cirkus, ako je ovo međutim prva i trenutno jedina feministička intervencija (ukoliko prihvatimo uporabu pojma feminizma uz neodgovarajući sadržaj) u predsjedničku kampanju, bilo bi bolje da ih takvih i ne bude. Ipak, treba se nadati boljemu. Stoga, natrag na djelo KGK.

Od zlehude Josipovićeve izjave, KGK je ipak pustila nešto tona, no obzirom na količinu misli, bujice analiza i komentara će morati pričekati. Iz sadržajem više nego skromnog izlaska u javnost (osim što je Josipoviću uzvratila da se glede ekonomskih reformi i od njega vidjelo samo sliku bez tona), najupečatljivija joj je ona o tome kako vidi da je stanje u Hrvatskoj jako teško (što bi valjda trebalo biti otkriće za već poduže gladne Hrvate). I krenula je od sebe, to jest, u prve reforme, ravnajući se vlastitim primjerom: sada ostavlja ostatke hrane sa svoje trpeze kraj kontejnera u čistim vrećicama.

Da bi se ipak naslutilo što je to eventualno kvalificira za kandidaturu za predsjednicu Hrvatske, treba se ipak vratiti u ranije dane. Niti ovdje inače izdašni Google nije imao neku značajniju ponudu. Možda je najimpresivnija i tjera suze na oči izjava (u svojstvu savjetnice glavnog tajnika NATO-a) da “kad NATO pobije civile, ispričamo se”. Pristup, po humanosti, sličan onom o čistim vrećicama s otpacima hrane kraj kontejnera. U veleposlaničkim vodama (osim aferice sa službenim automobilom) nije ostavila traga, valjda nije bilo veselja za tu funkciju, ali NATO je izgleda pun radosti, igre i igračaka. Treba ipak biti razuman i ne tražiti suviše, to jest, prihvatiti da, jednom kad si već službenik/ca NATO-a, u poslu ti je oružje “prirodni” sastojak. No pitanje je koji je vrag tjera (ne samo nju već sve redom) da se, čim vide oružje, maše za njega i s predanošću i veselim osmjehom ciljaju već nekamo. Kad si dakle u NATO-ovoj oružarnici, ne možeš se praviti da si protiv oružja; to razumijemo (što nije isto što i odobravanje), međutim, razdragano grliti puščetinu i ciljati nekamo, to spada u neku vrstu prekoračenja dužnosti. Ne vjerujemo naime da je na to nagone pravila službe, pa nema druge nego pomisliti da to radi iz osobnih pobuda i veselja. Čak i naslov novinskog članka o njezinim pucačkim radostima govori dovoljno “Veleposlanica Kolinda (baš tako, bez prezimena, op. đk) je pucala bolje i od generala.” (24 sata, 12.6.2008.) Kud prije nego pomisliti na Sarah Palin. Nije je valjda, također, isti vrag natjerao da se slika, sva nasmiješena i koketna, ispred barikada u Ukrajini, za porodični i/ili stranački album, svejedno je, potpis bi mogao biti “Uspomena na rat”, ili “Kratki predah od državničkih poslova”. Nekada su se političari slikali pred, recimo, Taj Mahalom. Nezaboravan je bio Joža Vrhovec, ministar vanjskih poslova SFRJ, koji se upravo ondje (među inim lijepim mjestima na kojima se fotografirao) dao uslikati sa širokim, razdraganim osmjehom. Na dvjema fotografijama (barikade i Taj Mahal) sve je dijametralno suprotno, osim osmjeha.

Kako je ovaj tekst priveden kraju, KGK je pustila novu porciju ‘tona’, bez koje bi prilog bio manjkav: Praktički sve elemente svog političkog uvjerenja i svog svjetonazora na kojima će temeljiti svoj program i, kako vrlo poduzetno i politički neugodno pogrešno reče, budućeg vođenja Hrvatske”, sažela je u jednoj rečenici. Kaže: “Bitno mi je vidjeti narod i s njim proslaviti ovaj svečani dan, razveseliti se i radovati s njima, ali i čuti isto tako što misle kako im je u životu danas, koji su problemi ovdje u Sinjskoj krajini, jer ovo što tišti hrvatskog čovjeka i hrvatsku ženu je ono na čemu će se temeljiti moj program i buduće vođenje Hrvatske”.

Kraljevi i kraljice, diktatori i despoti izlaze (prvi obično na balkone, posljednji za govornice, visoko na tribinama, ali ponekad i populistički, među uglavnom odabrane mase, još i našpikane tajnom policijom) da ‘vide narod’. Demokratski izabrani predstavnici, međutim, izlaze ne ‘da vide narod’, već da sudjeluju u javnim debatama i da se susretnu s građanima (još bolje sa sugrađanima) koji su ih izabrali i kojima služe. Pitanje je da li će iz svega toga, pa još i iz izražene želje da s “narodom proslavi, razveseli se i raduje”, jednog dana proizaći neki omanji slet.

Svjetonazorski, KGK nema dileme oko toga tko je čovjek a tko zvijer, ili neka umiljatija podvrsta, recimo – žena. Temeljit će, kaže, svoj program na onome “što tišti hrvatskog čovjeka i hrvatsku ženu”. A to će konačno saznati tako što će se informirati iz prve ruke, to jest, kad ‘vidi narod’. No i prije no što krene u detaljno pisanje programa, cardo i decumanus njezine politike su već poznati: 1) narod o kojem govori i koji je kod nje upravo na promatranju su Hrvati, 2) u njezinu programu čovjek je muškarac, žena je samo Hrvatica (čime je valjda privilegirana pred drugim vrstama) ali nije čovjek.

Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović

Hrvatska bi dakle (osobito imajući u vidu gore spomenuto veselje KGK nad oružjem) mogla dobiti neku vrstu modificirane spartanske podjele društva: Hrvati (spartanci) su samo muškarci, ostale etničke skupine, statusa otprilike kao perijeci, ne vrijede kao ljudi ali ih zbog koječega trebaš i zato i trpiš, žene (makar bile i spartanke, odnosno, u KGK makar bile Hrvatice) ne spadaju među ljude, uz njih još i pederi, obojeni i svi njima slični, kao heloti. Moš’ ga i ubit’ koliko malo vrijedi.

Bilo je i humorističkih priloga, u njezinom hitrom davanju ‘tona’, na kojima bi joj zavidjeli i Monty Python-ovci. Tako prilikom posjeta gojilištu poznatog uzgajivača tuna kaže: “Oduševljena sam poslom koji radi naš general, impozantno je bilo vidjeti kako se tune hrane u kavezima, jadranskom srdelom. Puno sam naučila i zahvalna sam gospodinu Gotovini i njegovim kapetanima i posadi na oba broda.” Pokušavam zamisliti lice KGK obasjano spoznajom i istovremenim oduševljenjem pred impozantnim prizorom tuna u kavezima. I još nestvarno treperenje i migoljenje jadranskih srdela koje nestaju u ždrijelu tuste tune… Puno je i sa zahvalnošću naučila KGK, ovo će valjda također ući u predsjednički program.

Šta li je na koncu trebalo Josipoviću da izaziva “ton”? A još se ni od poplava nismo oporavili.
Iz svega dakle, što nam je do sada ponudio “ton”, što dobivamo eventualnim dolaskom Kolinde Grabar Kitarović na čelo države? Ratobornu Sarah Palin ili pak brižnu, socijalno osjetljivu domaćicu? A možda će sve ipak ostati na nogama? U slučaju posljednjega, čekamo da i Josipović pokaže svoje noge pa da građani Hrvatske konačno mogu birati.

Autor: Đurđa Knežević

Izvor: identitet.info

 

Ostavite komentar

comments