Analiza drugog kruga: razlika u kvaliteti bila je prevelika

Ivo Josipović postao je prvi SDP-ovac nakon Ivice Račana koji je uspio pobijediti na državnim izborima. Nakon deset godina frustrirajućeg posta socijaldemokrata, ovaj profesor prava postao je treći predsjednik Republike Hrvatske. Josipović je pobijedio unatoč kroničnom nedostatku osobne karizme i stigmi političara koji “niti smrdi niti miriši”.

Tu je svoju objektivnu slabost tijekom četiri mjeseca duge kampanje uspio pretvoriti u vlastitu prednost: birače nije niti iritirao niti polarizirao. Jedan od ključnih elemenata Josipovićeve pobjede bila je i pogrešna strateška procjena ostalih kandidata da se u prvom krugu ne trebaju baviti Josipovićem.

- Bandić, Vidošević, Hebrang i Primorac vodili su bitku među sobom, ne dotičući se uopće Josipovića, koji je u prvom krugu ostao praktično netaknut – ističe stručnjakinja za politički marketing s Fakulteta političkih znanosti dr. Marijana Grbeša.

- Josipoviću treba priznati dvije stvari: uspio je svoju poruku o pravdi i poštenju nametnuti kao svoju razlikovnu prednost, a početnu poziciju sa starta utrke zadržati do kraja. Pritom ključnu ulogu nije odigrala Josipovićeva kampanja, koja je uz iznimku glazbenog spota koji je bio jedini moderniji i kvalitetniji iskorak, bila poprilično nemotivirajuća. Za Josipovićev uspjeh dobrim je dijelom zaslužna loša kampanja protukandidata – smatra dr. Grbeša.

Josipovićeva strateška odluka da u svoju blizinu ne pušta ljude koji su posljednjih osam godina upropaštavali SDP-ove parlamentarne kampanje pokazala se dugoročno dobrom.

- Josipović se pokušao prikazati kao predsjednik za koga će glasati svi. Mislim da u tome nije u potpunosti uspio. S izjavom o crvenoj Hrvatskoj vratio se u okvir ljevičara. Ipak, Josipović je uspio polarizirati Hrvatsku na dvije osnove: građansku i ruralnu, pristojnu i “drčnu”, i na koncu profitirao iz tih podjela – zaključuje Grbeša.

Josipovićev trujumf ujedno je i velika pobjeda Zorana Milanovića. Predsjednik SDP-a, suočen s drastičnim padom vlastitog rejtinga, u očima običnih građana tijekom Josipovićeve predsjedničke kampanje uspio je zatomiti svoj ego-trip i prepustiti SDP-ovu predsjedničkom kandidatu da diktira ritam utrci koja ga je na koncu dovela do prestižne pozicije Mesićeva nasljednika.

Rušenje mita o Milanu

Milan Bandić izgubio je utakmicu za koju se spremao čitav život. U finale lige prvaka ušao je s previše golova zaostatka. Dvadesetak posto prednosti u prvom krugu jednostavno nije bilo moguće nadoknaditi.

- Bandić je u drugom krugu računao na automatsku podršku cijelog desnog krila. No, ni HDZ ni Crkva nisu mu javno dali svoju podršku, unatoč spotu o “crvenoj Hrvatskoj” kojim je pokušao homogenizirati radikalno tijelo desnice – ističe dr. Marijana Grbeša.

- Njegova kampanja vođena je potpuno nestručno, a u njoj je Bandić pokušavao biti nešto što on nije, trudeći se prikazati ozbiljnim liderom. Da je ušao u priču s populizmom berluskonijevskog tipa i biračima se predstavio kao fakin, farabunt hrvatske politike, sigurno bi mobilizirao veći broj birača. Bandić je imao šansu da kampanju nabije energijom. On to nije učinio, mobilizacijska dimenzija se izgubila – smatra dr. Grbeša.

Tri puta je u kampanji mijenjao svoju poruku, no, to nije i jedina nekonzistentnost na njegovu neuspjelom putu k Pantovčaku. Prvo se predstavljao kao feniks koji je srušio stranačke okove, ali o impotenciji stranaka malo je toga u mjesec i pol dana kampanje rekao.

Govorio je da je došlo vrijeme za neovisnog predsjednika, a na birališta nije uspio izvesti rastuću armiju građana koji prema političkim strankama osjećaju sve veći odium.

Predstavljao se kao protivnik establišmenta, ali su ga birači prepoznali kao dio struktura i na dan izbora ostali kući. Iako je otvoreno kritizirao Zorana Milanovića, do drugoga kruga nije istaknuo niti jednu slabu točku svojeg stvarnog protukandidata, Ive Josipovića.

Kad je SDP-ova kandidata i uzeo na nišan, napao ga je jer je “crveni” iako su partijski staž u Savezu komunista zajedno skupljali od 1980. godine.

Josipović je iza sebe stranačku mašineriju SDP-a imao bez koje je Bandić preko noći ostao. Prvu bitku koju je vodio bez socijaldemokrata je izgubio. Mit o njegovoj nepobjedivosti je srušen i veliko je pitanje može li se Bandić od toga ikada oporaviti.

Izvor: SlobodnaDalmacija.hr

Dok SDP slavi, Ivica Pančić poziva na osnivanje nove stranke

- Neka hrvatska javnost zna da života u SDP-u za ljude koji pokušavaju slobodoumno misliti nema, jer se sve svodi na stvaranje stranke s jednim liderom gdje će članstvo činiti ljudi koji će klimati glavom i bespogovorno slijediti toga čovjeka – ustvrdio je Pančić.

Ivica Pančić, još uvijek aktualni zastupnik SDP-a koji se priklonio Milanu Bandiću u predsjedničkoj utrci za Pantovčak, najavio je da se broje sati do formiranja nove stranke svih disidenata SDP-a.

- Sutra ću objaviti pismo da istupam iz SDP-a jer nakon smrti Ivice Račana, a toga sam čovjeka poštovao, ta je stranka postala okupljalište ljudi koje povezuje gola pragma i težnja za vlašću – prozvao je Pančić poručujući da je u SDP-u nestalo težnje za istinskom pomoći hrvatskom čovjeku i zaštiti njegovih interesa.

Osnivanje nove stranke Pančić vidi kao veliki projekt , te poručuje kako je svjestan i velikih problema te zamki koje on nosi.

- Neka hrvatska javnost zna da života u SDP-u za ljude koji pokušavaju slobodoumno misliti – nema, jer se sve svodi na stvaranje stranke s jednim liderom gdje će članstvo činiti ljudi koji će klimati glavom i bespogovorno slijediti toga čovjeka – ustvrdio je.

Na pitanje hoće li se i Milan Bandić, nakon što nije uspio u pohodu na Pantovčak, naći u novoj stranci “prebjega” iz SDP-a, Pančić poručuje kako njemu slijedi donošenje te odluke u nekoliko idućih dana.

S obzirom na to da se hrvatska politička stvarnost pokazala nemilosrdnom za sve disidente, kojima se nakon istupa iz stranke najčešće dogodio zaborav, Pančić samouvjereno poručuje kako se ne boji za svoju budućnost jer je uvijek vodio računa o interesima šire zajednice. U tom sam pogledu i prvi, čak i uz podsmjeh kolega iz SDP-a, prozvao Vladu i bivšeg premijera za korupciju, govoreći o hobotnici korupcije.

Izvor: Večernji.hr

Tomislav Klauški: Tko (nam) je kriv za Milana Bandića?

Navodno bi uvredljivo bilo usporediti Milana Bandića s tumorom. Sa zloćudnom izraslinom koja raste i širi se i buja i ugrožava organizam na kojem parazitira.

Navodno bi uvredljivo bilo tako nešto napisati za čovjeka koji je osamdesetih godina krenuo s Pešćenice, da bi sada stigao nadomak Pantovčaka. Onoga koji je polovinom devedesetih kao šef zagrebačkog SDP-a u gradskoj politici predstavljao zadnju rupu na svirali, ali koji se na kraju pretvorio u gospodara metropole. Navodno ne bi bilo primjereno tako nazvati čovjeka koji je SDP-u donio vlast u Zagrebu i time zaradio vječitu zahvalnost stranačkih šefova.

Tumor koji raste, polako i neumirno

Ali kako drugačije opisati uspon čovjeka na kojeg nitko nije obraćao pažnju, a sada se pretvorio u glavnu političku prijetnju? To naprosto mora biti priča o tumoru koji raste. Polako, ali neumitno.

Tko je kriv za Bandića? Tko je kriv što se tome nije pravovremeno stalo na kraj? Je li kriv Ivica Račan koji je pustio Bandića da se neometano razvija i pretvara Zagreb u svoj privatni posjed? Je li kriv Zoran Milanović koji je imao namjeru, ali ne i dovoljno hrabrosti, da se riješi Bandića, već ga je na kraju podržavao u kandidaturi za gradonačelnika? Je li kriv Ivo Sanader koji je s Bandićem sklopio pakt, uzeo ga u zaštitu i pretvorio HDZ u njegova tihog partnera?

Ili je za sve ipak najviše kriv Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik čija karijera prati paralelno bujanje Bandićeve moći, dok se u ladicama gomilaju kaznene prijave? Ili su možda opet krivi birači? Ne samo oni koji su za njega glasali, već najviše oni koji nisu glasali ni za koga?

Drugi krug je vjerojatni kraj Bandićeva napretka

Nitko nije mogao zamisliti da će Bandić zavladati Zagrebom. Pa da će politički preživjeti skandal s bježanjem od policije. Pa da će se vratiti nakon moždanog udara. Pa da će preživjeti sve one korupcijske afere. Onda se nitko nije nadao da će ući u utrku za predsjednika, a kamoli da će ući u drugi krug. Ali eto, tumor je nabujao do te mjere da se svi u čudu zgražaju i panično upozoravaju kako je došlo vrijeme da se Bandiću stane na kraj.

Valja vjerovati da će se to dogoditi u drugom krugu predsjedničkih izbora. Teško je zamisliti da bi neki kandidat uspio nadoknaditi toliki zaostatak, i to u samo dva tjedna. Čak i kad bi postao kandidat desnice, kad bi dobio cijelu dijasporu, kad bi uspio motivirati svoje birače (a koji su to uopće?) i čak kad bi Josipovićevo biračko tijelo slavljenički odbjeglo na skijanje, dvostruko veću razliku u glasovima gotovo je nemoguće nadoknaditi.

Ima sve, ali nema ono što mu treba za pobjedu

Naročito ako Bandić izbjegava sučeljavanja, ako više nema drugih kandidata da za njega obavljaju prljavi posao, ako više nema gdje polijepiti jumbo plakate budući da je već ionako zauzeo sve lokacije, a najviše od svega, ako je očajan kandidat. Ne samo primitivan, nekulturan, neobrazovan i nepristojan, to su još najmanji Bandićevi problemi. Nego i korumpiran, mutan, opasan, skandalozan.

Bandić je došao daleko, ali ipak predaleko za čovjeka njegovih kapaciteta. Ima novac, logistiku, energiju, medijsku pažnju (pa čak i negativnu, njemu svejedno), ali sve to ipak nije dovoljno za pobjedu na nacionalnim izborima, pa još i predsjedničkim.

Priča o Bandiću priča je o modernoj Hrvatskoj

Priča o Milanu Bandiću priča je o SDP-u, o HDZ-u, o današnjoj Hrvatskoj, njezinim biračima i građanima. Kako je moguće da socijaldemokratska stranka izrodi takvog političara? Kako je moguće da HDZ deset godina s njim tiho surađuje? Kako je moguće da se takav političar vraća nakon skandala i afera, da mu 200 kaznenih prijava stoji u ladici, pa da čovjek koji dvadeset godina glumio “komunjaru” sada odjednom postane uzdanica rigidne desnice? I napokon, priča o Bandiću priča je o sve manjim mogućnostima izbora u Hrvatskoj, o apatiji među biračima, o vječitom biranju manjeg zla, o ruglu od izbornog procesa, o medijima i devastiranim vrijednostima, s prljavom kapitalu, o korupciji u visokoj politici. Zapravo, Milan Bandić slika je moderne Hrvatske baš kao što je to i Željko Kerum, Jambo, Ivo Sanader, HDZ, pa i SDP… Popisu nema kraja.

Je li dovoljno biti pristojan?

Upravo zbog toga Ivo Josipović postao je – ni kriv, ni dužan – uzdanica neke druge Hrvatske. One koja se divi kandidatu koji je pismen, obrazovan, kulturan i pristojan. Pa i pošten. To nam je u ovim okolnostima dovoljno, ali upravo to je premalo.

Zar se poštenje ne bi trebalo podrazumijevati?

Zapravo, svi oni koji Josipovića reklamiraju argumentima da je obrazovan i kulturan nisu ni svjesni da mu time čine protuuslugu: ako su to njegove glavne kvalitete za tu funkciju, onda smo u velikom problemu. Pa čak ni tvrdnja da – za razliku od Bandića – nije korumpiran ne zvuči baš obećavajuće. Valjda bi se i to trebalo podrazumijevati prilikom kandidature za visoku funkciju.

No, u zemlji u kojoj napreduju jedino Bandić i korupcija, moramo biti zadovoljni i s malim stvarima. Samo da je kandidat pošten i kulturan. Više očito nemamo pravo tražiti.

Izvor: Index.hr

Josipoviću došao Lončar navijestiti Mesićevu podršku

Nakon objave prvih projekcija rezultata u Novinarskom domu gdje je svoje dvije izborne pobjede slavio Mesić, ali i Račan 2000. prolomio se aplauz i skandiranje Ivo, Ivo.

“Može li itko reći gdje je put ka sreći…”, pjevao je Josipovićev band aid s video zida, dok je u prepunu Veliku dvoranu Hrvatskog novinarskog doma ulazio SDP-ov predsjednički kandidat sa suprugom Tanjom i predsjednikom stranke Zoranom Milanovićem. U Novinarskom domu se slavilo od 19 sati kada su objavljeni prvi rezultati izlaznih anketa koje su Josipoviću davale 32,7 posto glasova.

Očekivani rezultat

Vidno ganut Josipović sa suzom u oku išao je kroz gužvu od jednog do drugog stranačkog kolege, volontera, simpatizera, svakome pružio ruku, zahvalio se…

Osmjeh nije silazio niti s lica SDP-ovih dužnosnika jer već odavno od 2000. stranka nije slavila izbornu pobjedu.

- Josipović dobiva svaki treći glas birača koji su izašli na izbore. Vjerovali samo da će dobiti toliko i zato je ovakav rezultat nije neočekivan – rekao nam je SDP-ovac Gordan Maras, član izbornog stožera Ive Josipovića.

Pobjednička atmosfera

U Novinarskom domu u to je vrijeme bilo tek tridesetak ljudi, ne uključujući novinare, među kojima tek nekoliko stranačkih dužnosnika – Nenad Stazić, Gordana Sobol, Igor Dragovan, Gordan Maras, Gordana Grbić, ali kako je vrijeme odmicalo velika dvorana u Perkovčevoj bila je sve punija. Atmosfera je bila prava pobjednička – svi su bili nasmijani, puno optimizma, ali bez prevelike euforije jer već mjesecima istraživanja pokazuju da mu je drugi krug zajamčen.

Splitski SDP-ovac Ranko Ostojić uvjeren je kako će Mesić nakon prvih neslužbenih rezultata DIP-a objaviti i svoju podršku Josipoviću.

- Neće Mesić kalkulirati i dati će mu podršku jer ipak Josipović ima više od 30 posto. Da je Nadan ušao u drugi krug onda bi vjerojatno podržao njega, ali ovako… – razmišljao je Ostojić naglas. Da Josipović može očekivati Mesićevu podršku dao je naslutiti i dolazak njegovog savjetnika Budmira Lončara.

- Ja uvijek predstavljam sama sebe, ali ovo što sam ovdje također nešto govori – rekao je znakovito Lončar koji je najavio kako će se nakon DIP-a očitovati i predsjednik Mesić.

Akreditirano 120 novinara

Za praćanje izbornih rezultata s SDP-ovim kandidatom akreditirano je 120 novinara među njima i Reuters, Asocciated Press, France press, Televizija Srbije, BiH TV…

Izvor: Jutarnji.hr

‘Tuneli su kao utaja poreza Ala Caponea!’

‘U usporedbi s ovim, preplaćeno farbanje tunela izgleda kao porezna neurednost Ala Caponea’, kazala je Pusićka nakon što je pobrojala neke afere.

U raspravi o političkoj odgovornosti ministra Božidara Kalmete, HNS-ovka Vesna Pusić je, između ostaloga, navela kako je po preuzimanju resora, ministar prometa i infrastrukture ugovorio 94 kilometra dionice autoceste Dugopolje-Ploče bez natječaja, pa se u par mjeseci cijena udvostručila. Podsjetila je kako su tadašnji premijer Ivo Sanader i ministar Kalmeta pravdali taj događaj:

“Prvo su ustvrdili da obveza ugovaranja dolazi iz vremena kada je bila Račanova vlada, drugo je bilo da će ih Bechtel tužiti, treće je da nitko ne gradi jeftinije od Bechtela, a četvrto – da ugovora zapravo ni nema!”, kazala je Pusić i podsjetimo da je ta neistina ubrzo razotkrivena i taj ugovor je raskinut, a novi ponuđači su na javnom natječaju ponudili cijenu nižu za milijardu kuna od one koju je ponudio Bechtel.

“Kome je trebala otići milijarda kuna više koje su ugovorene sa Bechtelom? Mislite da bi Kalmeta dao Čačiću?”, pitala je Pusić. Nastavila je podatkom da se do 2004. godine cijena kilometra autoceste s 4,25 milijuna eura do 2009. godine popela na 17 milijuna eura.

“Gdje su ti novci? Gdje je razlika?”, pitala je. “U ovom trenutku na koridoru 5 C jedan kilometar košta dvostruko više nego je ugovoreno, a na Dalmatini je narastao za 63 posto. Gdje su ti novci?”, pitala je Pusić.

“11. lipnja 2007. godine tadašnji predsjednik Uprave Mario Crnjak uputio je Nadzornom odboru pismo u kojem je upozorio na opstrukciju unutarnje kontrole, nepravilnosti u sektoru naplate… Crnjak navodi da 18 mjeseci nije pozvan ni na jedan sastanak s Kalmetom, a Kalmeta se u tom razdoblju sastao 45 puta s druga dva člana Uprave. Crnjak traži i da ga se razriješi s mjesta predsjednika Uprave. Što je ovo, ljudi božji? Što je ovo?”, pitala je Pusić.

“U usporedbi s ovim preplaćeno farbanje tunela izgleda kao poreska neurednost Al Caponea”, kazala je Pusić. Kriminal u HAC-u pojeo je “mnoge milijarde kuna”, a Kalmeta je odgovoran po članku 114. Ustava.

“Da nije znao to se događa s novcima koji su mu povjereni, to je dovoljno strašno. Ali to, naravno, nije istina. On je znao što se događa, o čemu bjelodano govori pismo gospodina Crnjaka”, kaže Pusić dodajući da je tražio vlastito razrješenje.

Upozorila je i na to da su u 2009. godini HAC protuzakonito potrošile 3,6 milijardi kuna jer Vlada koncem 2008. godine nije donijela program građenja i obnove cesta, tako da se ne zna gdje je potrošen taj novac potrošen bez plana.

“Naime, kaj. Svi su znali, neki su krali. Tko je krao nek’ odluči Državno odvjetništvo i sud. Politička odgovornost je za ove novce koji su bili u ovom resoru ustavno nedvojbena. Ima ime i prezime u ovom slučaju i zove se Božidar Kalmeta. Vrijeme je, ministre, da odete iz Vlade, ova zemlja to više ne može izdržati”, zaključila je Pusić.

Kalmeta joj je “odgovorio” napadima na Radimira Čačića.

“Da je kojim slučajem država bila ovako uređena u vrijeme dok je vaš predsjednik bio na mom mjestu, sam bog može znat što bi se dogodilo. Vi se niste mogli dogovoriti niti tko će biti šef tajnih službi”, prvi je Kalmetin argument.

“Da, Čačić je dogovorio dionicu od 4,2 milijuna eura, a niste rekli da je tu već bili napravljeni zemljani radovi i da je tunel bio prokopan. Na tim dionicama mi smo do lani radili naknadne radove koje on nije napravio”, kazao je Kalmeta.

Osim što su popravljali Čačićev rad, Kalmeta se potužio da je njegov prethodnik radio bez dozvole i da su cijenu koju je Pusić spomenula Čačić postigao na najlakšim dionicama, da je Sanaderovoj vladi ostavio dug od svije milijarde kuna i da je prenosio dugove na 2004. godinu jer je “znao da će izgubiti izbore”. Nije išao na Sabor s financijskim planom HAC-a i davao je poslove svojim tvrtkama, kazao je Kalmeta, a ugovarao je i ceste po 10 milijuna eura po kilometru, poput dionice Sveti Rok – Maslenica.

U ime HDSSB-a Boro Grubišić je kazao kako Kalmeta “zasigurno zaslužuje pohvale i spomenike, kao što govore neki u Zadru… Ali spominju ga i u Slavoniji. Šezdeset tisuća Brođana koji čekaju pred spuštenom rampom ga spominju”, kazao je Grubišić.

HSLS-ov Ivan Čehok pripisao je SDP-ov zahtjev za smjenu Kalmete “stanju kolektivne histerije”. Kazao je da je potaknut činjenicom da su “četiri bivša člana uprave u pritvoru i istragom, ne može biti potaknuta radom Vlade, lošom organizacijom ministarstva i onim što je Vlada trebala izvršiti”.

Izvor: Net.hr

‘Za mutne poslove kriv je Račan, a ne Sanader’

‘Ne znamo o kojim se mutnim poslovima u Ini radi, ova i prethodna vlada nisu prodavale nijednu dionicu Ine, i to se sve dogodilo za vrijeme Račanove vlade’, tvrdi predsjednica HDZ-a i Vlade Jadranka Kosor, a barba Luka poručuje da ni ne može zamisliti Sanadera kao USKOK-ovog svjedoka. U osvrtu na poziv predsjednika Stipe Mesića USKOK-u da ispita Ivu Sanadera i Damira Polančeca zbog prodaje Ine MOL-u, Jadranka Kosor na stranačkoj je konferenciji za novinare priznala da je ‘bilo prodaje dionica, i to iz Fonda hrvatskih branitelja, ali zato što se morala spašavati vrijednost udjela hrvatskih branitelja’.

Predsjednica HDZ-a nije željela komentirati spekulacije o Mesićevom pomilovanju Hrvoja Petrača.

‘Što se tiče pravne države, ja se zalažem za borbu protiv korupcije i kriminala, pri čemu moraju funkcionirati sva tri skupa vlasti’, rekla je Kosor.

Na pitanje što bi savjetovala stranačkom predsjedničkom kandidatu dr. Andriji Hebrangu da se nađe na Mesićevom mjestu, rekla je da Hebrang kao predsjednik države ne bi bio član stranke i da mu ne bi mogla ništa savjetovati te da bi mogli ’samo popiti kavu’.

Kosor je sazvala presicu radi mobiliziranja članstva HDZ-a koje je pozvala da se u Hebrangovu kampanju uključi bezrezervno, radom 24 sata na dan.

Hebrang je uvjeren da ovotjedna saborska rasprava o povjerenju Božidaru Kalmeti neće utjecati na popularnost i tijek kampanje HDZ-ovog kandidata. ‘Radi se o političkom prepucavanju’, kratko je poručio Hebrang.

Na pitanje novinara kako komentiraju gostovanje Milana Bandića kod nekih HDZ-ovih gradonačelnika i načelnika općina, Kosor je odgovorila: ‘HDZ-ovci su dobri ljudi pa onda svakom putniku namjerniku pružaju utočište i daju mu vode piti i ako je gladan. Ali od danas nema više utočišta i nema putnika namjernika!’

Bebić: Sanadera ne vidim u USKOK-u

‘Ja nisam nikada želio komentirati što da netko radi. Nek svi rade u okviru zakona. Ja ne bi upućivao nikome nikakve upute niti smatram da je to stvar politike i političkih dužnosnika. To nije primjereno’, prokomentirao je Mesićev poziv USKOK-u saborski gazda Luka Bebić. Na upit novinara ima li kao čovjek iz vrha HDZ-a ikakva saznanja o sklapanju ugovora između INA-e i MOL-a i eventualne poveznice INA-e i Podravke, Bebić odgovara:’Nemam pojma. Nikada nisam ulazio u te stvari i to nije moj fah. Malo mi je neobično da se otvaraju stvari nakon nekoliko mjeseci ili godinu dana od kada su se dogodile.’

Svog dragog prijatelja i bivšeg premijera Sanadera Bebić ne može zamisliti kao USKOK-ovog svjedoka. ‘Ako ima razloga, u pravosudnom sustavu se zna kad tko i zašto odgovara i kad netko nekoga može nešto pitati. Ja o tome nemam nikakvo mišljenje, jer nemam elemenata da bih ga formirao’ rekao je saborski gazda.

Osvrnuo se i na komentar Mesića ‘eto javio se i Bebić’, kojeg je predsjednik ispalio u jučerašnjem intervjuu na Hrvatskom radiju. Povod takvom Mesićevom komentaru bilo je Bebićevo mišljenje o tome čime će se Mesić baviti u mirovini.’ Mesićev komentar da sam se ipak javio shvaćam kao kompliment. To znači da se ne javljam za svaku sitnicu i banalnost, kao neki političari koji imaju takav stil da se javljaju za sve i da su svakom loncu budu poklopac’, poručio je Bebić.

Izvor: Tportal.hr

Tomislav Klauški za Index.hr: Zovite policiju! Andrija Hebrang je bio duhovit!

Zovite policiju! Jedan čovjek koji se predstavlja kao Andrija Hebrang dolazi na sučeljavanja predsjedničkih kandidata. Nasmijava publiku, izaziva najviše pljeska i ovacija, hvali Tita i pljuje Thompsona, kritizira korumpirane ministre i podilazi Mesiću, šarmantan je i duhovit. Zapravo, toliko duhovit da je svaki odgovor morao popratiti opaskom: “Ne, ozbiljno”. Molimo onoga tko primijeti takvog imitatora da se obrati najbližoj policijskoj postaji. Nagrada slijedi.

Jer, ono što je čovjek koji izgleda kao Andrija Hebrang, ali se ne ponaša kao Andrija Hebrang niti govori ono što se očekuje od Andrije Hebranga, govorio danas na sučeljavanju u Hypo Centru, na Weekend Sessionu, toliko je bilo atraktivno da mora da se radi o nekom glumcu, stand-up komičaru ili jednostavno provokatoru. Nekome poput američke komičarke Tine Faye koja je u zadnjoj predsjedničkoj kampanji oponašala Sarah Palin. I čak bila bolja od nje.

Zamislite, Hebrang, pa najbolji

Ovaj Hebrang bio je bolji od svih Hebranga koje smo gledali na političkoj sceni u posljednjih dvadeset godina. Toliko dobar da postoji opasnost da se nametne kao favorit izbora. Zamislite, Hebrang, pa favorit. Ali pogledajte što je taj čovjek koji za sebe tvrdi da je Hebrang, govorio u društvu Vesne Pusić, Vesne Škare Ožbolt i Ive Josipovića.

Kazao je da kao predsjednik države neće ići na Thompsonov koncert zbog ikonografije koja šteti ugledu Hrvatske. Iskoristit će Tita kao adut u promociji Hrvatske. Išao bi u goste Fidelu Castru. Otpustio bi savjetnika ako bi se pokazalo da je obiteljski nasilnika, a zaposlio rehabilitiranog ovisnika. Kritizirao bi ministre koji ne znaju što im se događa u sektoru. Bez krzmanja je hvalio Račana zbog unutarnjih reformi i Mesića zbog promocije Hrvatske u svijetu. Štoviše, najavio je da bi se na mjesečnoj bazi konzultirao s bivšim predsjednikom Republike kojem zamjera tek kontraproduktivni sukob sa Crkvom.

Taj Hebrang, za kojeg ne garantiramo da je onaj kojeg smo dosad viđali na javnoj sceni, smatra da je postavljanje Nevena Jurice za veleposlanika bila velika sramota, misli da je miješanje politike i gospodarstva “maligna bolest društva”, ostavio bi Tita i Pavelića da počivaju u miru u Beogradu i Madridu i ne bi koristio državne vile.

Hebrang i smijeh? Nije slučajno

Ima toga još, čovjek je bio u formi. Dakle, Hebrang smatra da je najgori potez bila ostavka na mjesto ministra obrane 1998. godine “jer se trebao ostati boriti protiv korupcije”, vjeruje da je Ivo Josipović stvoren za nešto više od savjetnika predsjednika Republike i priznaje da su ga u mladosti zvali Dugi. “Pogodite zašto”. I dvorana se prolomila smijehom. Hebrang? Smijeh? Duhovit? Nije bilo slučajno. Jer, taj isti imitator Andrije Hebranga je isto tako izjavio da bi od protukandidata na večeru pozvao samo one koji “najmanje jedu i piju”, a na pitanje kako bi to ustanovio, odgovorio je: “Imam ja ljude za to”. Pazite, to je čisto zlato. I to od čovjeka koji se prije početka kampanje hvalio da neće pričati viceve. Ali čak je i to bio dobar vic. Zbog svega toga, sumnjamo da se radi o pravom Hebrangu. Kao ni o pravom političaru.

Zašto Josipoviću nisu našli dvojnika?

Oni moraju biti uštogljeni, dosadni, banalni i ukočeni. Otprilike kao Ivo “Virtuozna kadenca” Josipović. Hebrang, pod uvjetom da se radi o autentičnom liku, nakon ove debate više nije mjerna jedinica za sve gore navedeno. Pazite, on je kao dijete htio biti pilot. A znate što je htio biti Josipović? Fizičar i skladatelj. Aaaaaaaaaaa! Zašto njemu nisu našli dvojnika?

Ozbiljno, Andrija Hebrang – uzmimo u obzir da sad govorimo o pravom čovjeku – pokazao je na ovom sučeljavanju da je najviše radio na sebi u ovoj kampanji. Govorio je publici ono što ona želi čuti. Bio je duhovit i zajedljiv. Bio je samokritičan i nimalo kritičan prema drugima. Smijao se, spominjao svog psića i 700 prijatelja na Facebooku (”Ja ne pretjerujem u broju prijatelja”), obećao da će na Twitter “čim završi kampanja” (”Ne stignem sad”) i uglavnom, bio prava zvijezda sučeljavanja. I ovo ne pišemo zato što je kupio oglasni prostor na Indexu. Ustvari, možda je takav postao upravo zbog Indexa.

Mane kao vrline

A možda je Hebrang samo svoje mane okrenuo u korist. Gafovi tako više nisu gafovi, nego vicevi. Skandalozni ispadi su duhovite opaske. A sve to puno lakše ide kad čovjek nema šanse i kad su svi već digli ruke. Nema više opterećenja ni pritiska, nema treme ni obzira prema bilo kome. Baci sve na zafrkanciju pa vidi što će ispasti. Hebrang jednostavno nema što izgubiti. Šteta je samo što će predsjednička kampanja za Andriju Hebranga ubrzo završiti, pa ćemo zaboraviti ovog imitatora i uživati u čarima onog dobrog starog Hebranga. Kakvog znamo i ne volimo.

Izvor: Index.hr

Tuđman upozorio: ‘EU želi prenamijeniti ili zatvoriti brodogradilišta’

Predsjednički kandidat Miroslav Tuđman danas je u izjavi za novinstvo za boravka u Rijeci, govoreći o brodogradnji, rekao da je glavni interes EU-a prenamijeniti ili zatvoriti hrvatska brodogradilišta kako ne bi bili konkurencija onima u EU pa u pregovorima s EU-om o tome treba voditi računa.

Hrvatskoj kao pomorskoj zemlji brodogradnja je važna i zbog 26.000 pomoraca koji plove uglavnom na stranim brodovima. Naveo je da je potrebno promijeniti politiku prema EU, s članicama razgovarati kao s partnerima te da ulazak u EU ne bude cilj nego sredstvo za ostvaranje nacionalnih interesa.

Tuđman se zauzeo za izmjene izbornog zakona u kojem bi, po njegovim zamislima, trebalo biti propisano utemeljenje 100 izbornih jedinica, a iz svake bi bio biran po jedan zastupnik u Hrvatski sabor. Tako bi zastupnici bili izravno odgovorni svojim biračima. Tuđman smatra da je nužno vratiti saborski županijski dom koji bi pospješio ravnomjerniji regionalni razvoj zemlje.

Ponovio je kako javni mediji forsiraju tri do četiri kandidata koji nastavljaju kontinuitet Ivice Račana, Ive Sanadera ili Stjepana Mesića, a da su svi ostali zanemareni. ‘Neću biti kontinuitet ni Mesićev ni Sanaderov’, rekao je Tuđman.

Izvor: Tportal.hr

Gdje su sve kandidati bili za vrijeme 1991. godine?

Neki su u biografijama “zaboravili” na tu godinu. Samo slučajno ili se srame? Dok su neki bili aktivno uključeni, drugi su bili ostali postrani…Andrija Hebrang je u Domovinskom ratu bio ministar zdravstva i član Kriznog stožera za obranu Republike Hrvatske. Krajem 1991. godine bio je Vladin izaslanik za Slavoniju pa je rat proveo u Zagrebu i na slavonskim bojišnicama. U njegovoj biografiji piše da je dobio ratnu medalju Ljeto 1991. premda ona ne postoji. Postoji tek medalja Ljeto ‘95. Ivo Josipović je prvu godinu rata, kako su nam rekli u njegovu stožeru, proveo s Ivanom Šimonovićem, tragajući preko Crvenoga križa za hrvatskim ratnim zarobljenicima u srpskim logorima. Na taj način spasili su 180 ljudi iz zarobljeništva. Damir Kajin prvu je ratnu godinu proveo kao zaposlenik vodovoda u Buzetu, ali je, dodaje Kajin, tijekom Oluje bio borac na bojištu. Dragan Primorac tijekom kolovoza i rujna 1990. godine bio je, piše na njegovoj internetskoj stranici, član pričuvnog sastava antiterorističke postrojbe u Splitu koja je bila zadužena, između ostalog, i za sigurnost predsjednika Tuđmana.

- Naša postrojba je također u to vrijeme bila angažirana na osiguranju svih vitalnih objekata na području županije, kao i na blokadi svih vojnih objekata tzv. JNA – kaže Primorčev zapovjednik Vlado Bužančić.

Nadan Vidošević u to vrijeme bio je direktor Dalmacijacementa i član Izvršnog vijeća skupštine općine Kaštela. Sudjelovao je u pripremi za rat, organiziranju ratne proizvodnje i formiranju prvihnenaoružanih, a onda i naoružanih postrojbi te prvi zapovjednik samostalne satnije 314. brigade HV-a. policajac!? Osim s ratnim putem, Bandić ima problema i s telefonskim prikupljanjem donacija. Ne zna se je li takvo skupljanje novca zakonito.

Izvor: 24sata

Mesić neće Bandića za nasljednika

HRVATSKI PREDSJEDNIK pred suradnicima sve češće Milana Bandića opisuje kao opasnog populista

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić snažno se suprotstavio mogućnosti da ga naslijedi Milan Bandić. Mesić sve češće u internim razgovorima s bliskim suradnicima opisuje zagrebačkog gradonačelnika kao populista čiji bi izbor za predsjednika Republike bio vrlo opasan. Prema informacijama iz predsjedničkog ureda tri su razloga zbog čega je raskinuto donedavno prilično čvrsto savezništvo dvojice moćnih političara: Bandićevo priklanjanje stajalištima što ih zagovaraju Crkva i konzervativni klerikalni krugovi, njegovo koketiranje s desnicom i kritičarima antifašizma te oslanjanje na sumnjive poslovne krugove.

Zbog ta tri grijeha Mesić definitivno neće pozvati građane da glasuju za Bandića, štoviše, iskazat će maksimalnu benevolentnost bude li se u idućih mjesec dana suzdržao od otvorenog napada na SDP-ova disidenta. Nacional je to doznao od osobe iz Mesićeva najpovjerljivijeg kruga, a tijekom vikenda to su potvrdila još dva pouzdana izvora. Sad je posve očito da Mesić nipošto ne želi vidjeti Bandića kao idućeg predsjednika Republike. Prvi nagovještaj razlaza nazirao se u prošlotjednom Mesićevu intervjuu za Nacional.

Na pitanje o njegovim sukobima s crkvenim vrhom uslijedila je neočekivana reakcija predsjednika Republike: “Isto je s nekim ljudima koji su do 1990. bili u Savezu komunista. SK se transformirao u Socijaldemokratsku partiju te godine, ali to ne znači da su se reformirali i ti nekadašnji komunisti i postali socijaldemokrati. A sada su oni postali pravi vjernici i javno viču kako je konačno došlo vrijeme da pravi vjernik dođe na mjesto predsjednika Republike Hrvatske.” Mesić je odbio eksplicitno odgovoriti na koga je mislio, ali iz njegova istupa očito je da je riječ o Bandiću. U ponedjeljak ujutro iz Mesićeva ureda stigla je poruka da predsjednik prije završetka prvog izbornog kruga ne želi govoriti o pojedinim kandidatima. Isto se odnosi i na Milana Bandića, prenijeli su suradnici Stipe Mesića. Međutim, kad se apstrahiraju protokolarne izjave, očito je da Mesić i Bandić nakon cijelog desetljeća suradnje više nisu u dobrim odnosima. Pristojno se pozdrave pri javnim susretima, ali to je sve, iako je predsjednik Republike još proljetos smatrao da su u SDP-u pogriješili kad kao svog kandidata nisu istaknuli Zlatka Komadinu ili Milana Bandića.

Kako se Bandić sve direktnije promovirao kao kandidat, tako je kod Mesića jačao otklon od dojučerašnjeg bliskog političara s kojim se slagao o većini pitanja. Razlaz je kulminirao nakon objavljivanja Bandićeve kandidature i od tog trenutka njih dvojica su se našli na suprotnim stranama. Kod Mesića je definitivno prevladalo uvjerenje da bi Bandićev izbor bio loš jer bi u velikoj mjeri označavao prekid kontinuiteta politike koja se nakon 2000. vodi iz Ureda predsjednika Republike. Ukratko, radi se o tri bitna pitanja na kojima su se razišli Bandić i Mesić, a to su različite poslovne grupacije na koje se oslanjaju, politika prema Katoličkoj crkvi i čuvanje antifašističke baštine. Mesić je uvjeren da će Bandić na sva ta tri područja voditi politiku koja je drukčija od njegove. Kad se radi o poslovnim krugovima, nije tajna da predsjednik Mesić ima svoje favorite, recimo, među njih je spadao donedavni šef Ine Tomislav Dragičević, ali i direktori raznih javnih poduzeća. Jedan od primjera tih razlika vidljiv je u moćnom građevinskom lobiju, gdje Bandić promovira IGH i Juru Radića, dok je Mesić blizak Ingri i Igoru Oppenheimu, koji je pak u sukobu sa zagrebačkim gradonačelnikom.

Bandićeva pobjeda vjerojatno bi donijela kadrovske promjene u većini javnih poduzeća i na dio vodećih položaja došle bi osobe od njegova povjerenja. To znači i abdikaciju Mesićevih kadrova, na što sadašnji predsjednik ne želi pristati. Ovo je, ujedno, i jedan od razloga što je Mesić sklon podržati Nadana Vidoševića ako ovaj uđe u drugi krug. Manje se radi o Vidoševićevim menadžerskim potencijalima, a mnogo više o tome što on uglavnom ne bi dirao Mesićeve kadrove u gospodarstvu. Ništa manje značajan razlog nije ni tzv. pitanje crkvene politike. Bandićeva bliskost s Katoličkom crkvom iznimno je važan razlog zbog kojega ga se Mesić odrekao. Sadašnji predsjednik se gotovo cijeli svoj mandat sukobljavao s crkvenim krugovima, a spektar njegovih kritičara među klerom je impozantan – od Hrvatske biskupske konferencije koja okuplja cjelokupni hrvatski crkveni vrh, preko Vojnog ordinarija Jurja Jezerinca i njegova nekadašnjeg pomoćnika Anđelka Kaćunka, vodećih predstavnika benediktinaca pa do brojnih dijecezanskih svećenika koji su na misama i procesijama, ponekad implicitno, a češće potpuno otvoreno, Mesića nazivali izdajicom. Poznat je i dugogodišnji spor s Glasom Koncila i glavnim urednikom Ivanom Miklenićem, a crkveni napadi na šefa države događali su se i u inozemstvu, kao prije nekoliko mjeseci kad su Mesića u Münchenu napali demonstranti koje je nekoliko dana ranije pokrenuo član tamošnje Hrvatske katoličke misije fra Tomislav Dukić.

Crkva se pokušala distancirati od tog skandala, ali nepobitno je da je Dukić javno pozivao na demonstracije i najavljivao kako će u njima i osobno sudjelovati. Bandićev odnos s Katoličkom crkvom sasvim je drukčiji i u posljednje vrijeme može se govoriti o neprikrivenom savezništvu. Bandić već godinama ističe da je katolik i vjernik, a kao životne uzore navodi svoju majku i Boga. Ipak, mnogo je važnija materijalna dimenzija njegovih veza s Crkvom. Bandić je jedan od glavnih financijera Katoličke crkve i zahvaljujući milijunskim donacijama iz zagrebačkog proračuna, realizirani su brojni crkveni projekti. Novac koji se dijeli Crkvi iz Zagreba već godinama prema njegovim nalozima plasira se i u druge krajeve, od Slavonije i Bosanske Posavine do Hercegovine i Dalmacije. Svi koji održavaju kontakte s crkvenim krugovima već godinama znaju da je na Kaptolu, ali i među brojnim svećenicima, najpopularniji hrvatski političar upravo Milan Bandić. On je, posebno u posljednjih pet godina, popularniji negoli je to bio i donedavni HDZ-ov premijer Ivo Sanader, koji u najužoj obitelji ima časne sestre i svećenike. Ali, iz crkvene perspektive, Sanader je izbjegavao provoditi baš sve crkvene zahtjeve, dok je Bandić ispunjavao brojne zahtjeve.

Prema službenim podacima, Bandić je donirao 8 milijuna kuna biskupijama u Zagrebu, Zadru, Šibeniku i Đakovu, a to je samo dio novca koji je uplatio za crkvene potrebe. Zato ga je još Ivica Račan angažirao da diskretno uspostavi neformalnu komunikaciju između SDP-a i Crkve, no kako se Bandić udaljavao od socijaldemokrata, tako je slabila mogućnost suradnje Katoličke crkve i ljevice. Prije nego što je objavio predsjedničku kandidaturu posjetio ga je predsjednik HBK Marin Srakić. Razumije se da Srakić nije pozvao vjernike da glasuju za Bandića, ali dovoljna poruka bio je njegov javni dolazak u ured zagrebačkoga gradonačelnika. Desetak dana kasnije Milan Bandić se susreo sa skupinom od 300-tinjak svećenika i osim njega nije bilo drugih političara, a kamoli predsjedničkih kandidata. Bandić se u posljednje vrijeme priklonio Katoličkoj crkvi i njenoj permanentnoj kritici antifašizma. Čak je i Franjo Tuđman shvaćao važnost kontinuiteta sadašnje Hrvatske s antifašističkim pokretom iz II. svjetskog rata, a Mesić je uvjereni sljedbenik tradicija partizanskog pokreta. Unatoč sramotnim događajima, posebno 90-ih kad je srušeno više od tri tisuće partizanskih spomenika, službeno se ni jedna vlast nije distancirala od antifašističke tradicije. Cijelo to vrijeme Katolička crkva je jedina snažna institucija u Hrvatskoj koja tvrdi da je partizanski pokret bio zločinački i odgovoran za kasnije komunističke zločine. Ogromna većina svećenstva izrazito je antikomunistički orijentirana, pri čemu u njihovim kritikama nema distinkcije između antifašizma i komunizma.

Nominalno je sve donedavno Bandić pripadao drugoj strani. SDP je uvijek isticao tekovine antifašizma, što je jedan od razloga zbog čega je na udaru Katoličke crkve. Signifikantan je podatak da biskupi ili Glas Koncila, koji redovito koriste priliku za napad na liberalno-lijeve političare, njega nisu kritizirali ni u jednoj prigodi, a kamoli da bi podsjetili kako je godinama bio član SK. Bilo je pitanje vremena kada će Stipe Mesić napasti Bandića zbog koketiranja s desnicom. Mesić je beskompromisni branitelj antifašizma, zbog čega se sukobio čak i sa Zoranom Milanovićem kad je predsjednik SDP-a odlučio odati počast žrtvama križnih putova. U Bandićevu primjeru situacija je još dramatičnija i podjelu najbolje oslikava podatak da je ove godine Mesić bio na komemoraciji žrtvama ustaškog logora Jasenovac, a Bandić na Daksi zajedno s dalmatinskim svećenicima pokazao pijetet prema osobama koje su strijeljali partizani kad su 1944. oslobodili Dubrovnik. Među žrtvama s Dakse bilo je i nevinih, ali i dosta onih koji su surađivali s nacistima i ustašama. Za Katoličku crkvu svi su oni nevine žrtve komunističkog režima i odlaskom na komemoraciju Bandić je pokazao da se slaže s takvim razmišljanjem, koje je u potpunoj suprotnosti sa stavovima koje zastupa Mesić. Kao zagrebački gradonačelnik Bandić je omogućio nastup na Trgu bana Jelačića vodećem desničarskom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, čiji koncerti tradicionalno počinju usklikom “za dom spremni”.

Mesić je žestoki protivnik Thompsona, a nedavno je zatražio smjenu šefa diplomacije Gordana Jandrokovića, koji je pokušao uvjeriti švicarske vlasti da u svojoj zemlji omoguće nastup desničarskog muzičara. Dodatni element razlaza treba tražiti i u potpori koju Bandić dobiva od raznih braniteljskih udruga. U većini slučajeva ratni veterani su žestoki Mesićevi kritičari i povremeno ga optužuju za izdaju Domovinskog rata i suradnju s Haaškim tribunalom. Za razliku od Mesića, pripadnici braniteljskih udruga snažno podržavaju Bandića, koji im je u Zagrebu dodijelio stanove i osigurao zapošljavanje, a materijalno je pomagao veteranskim ograncima u drugim mjestima u Hrvatskoj. Bandićevu predsjedničku kandidaturu podržava i HDSSB, stranka čiji je utemeljitelj odbjegli ratni zločinac Branimir Glavaš. Ta podrška samo je još jedan dio mozaika među razlozima koji su Stipu Mesića naveli na stav kako bi pobjeda Milana Bandića bila prilično opasna za Hrvatsku. Mesić se boji kako će u slučaju Bandićeve pobjede biti temeljito rekonstruirana politika koju je kao predsjednik države stvarao u proteklom desetljeću. Umjesto odvajanja Crkve i države, vratit će se stanje iz mandata Franje Tuđmana, kada su biskupi bili rado viđeni gosti u predsjedničkom uredu. Konzervativni katolički kler dobit će saveznika na najvažnijem političkom položaju u zemlji i u pitanje će doći i tekovine ZAVNOH-a i antifašizma. Nitko ne očekuje da će Bandić koketirati s ustaštvom, ali već i priklanjanje politici koju zagovaraju biskupi izazvalo bi proces svojevrsne demesićizacije.

Dijelom zbog vlastitog ega, ali prije svega zbog principijelne politike koju je vodio otkako je izabran, Mesić ne želi pristati na takav razvoj političkih prilika u Hrvatskoj. Hrvatski predsjednik još uvijek se odbija decidirano izjasniti o tome koga bi volio vidjeti kao svog nasljednika, ali jedno je sigurno – to nipošto nije Milan Bandić.

Izvor: Nacional 24.11. (str. 10-12)

Sljedeća stranica »