Početna / Vijesti / ANTE GUGO: Tko je i zašto Sinčića gurnuo u predsjedničku kampanju?

ANTE GUGO: Tko je i zašto Sinčića gurnuo u predsjedničku kampanju?

Foto: vilizapredsjednika

Foto: vilizapredsjednika

 

Ivan Vilibor Sinčić postaje iznenađenje izborne kampanje. U tjednu koji je obilježen traženjem nepravilnosti u radu izbornih timova, Ivan koji ima djevojku i livadu suočio se s možda najozbiljnijim optužbama. Kolindine donatorske večere, Josipovićev hod po tankoj žici predsjedničkih dužnosti i vođenja kamapnje ili Kujundžićevi navodni grijesi iz prošlosti nisu ništa u odnosu na mogućnost da je Sinčić postao kandidat zahvaljujući prikupljenim potpisima jednog od kandidata koji je u međuvremenu odustao od kandidature.

Nije malo onih koje će najviše iznenaditi saznanje da je Ivan Vilibor Siničić počeo koketirati s radikalnom desnicom. Njegovo pojavljivanje u braniteljskom šatoru u Savskoj ulici ne bi trebalo biti posebno čudno ako se zna da je on sin dragovoljca Domovinskog rata. Doduše, percepcija Živog zida, odnosno ljudi koji su u javnost istupali u ime ove neformalne skupine građana koja je glasno problematizirala deložacije iz domova, bila je da su to ljudi lijevog političkog uvjerenja.

Prva naznaka mogućnosti da nije tako pojavila se u jednim našim dnevnim novinama u kojima je rečeno da je mladog kandidata za predsjednika Republike pod šator u Savsku doveo i za obraćanje braniteljima pripremio Josip Klemm, jedan od glavnih logističara dugotrajnog braniteljskog prosvjeda. Onda je u javnost dospjela i video snimka na kojoj se u ulozi novinara dok Ivan Vilibor daje izjavu pred kamerom čuje glas vrlo sličan Klemmovom.

Nekoliko dana kasnije, istu takvu izjavu, gotovo kao napamet naučenu, Sinčić će ponoviti u TV emisiji Bujica.

Tu se sad već počinju pojavljivati pitanja o ulozi Ivana Vilibora Sinčića u ovoj izbornoj kampanji. Zar je on treći kandidat desnice? Teško da bi mu u tome pomagao Josip Klemm. O čemu se onda radi?! Kandidat bez infrastrukture, bez sredstava, a i bez nekakve konkretne ideje pokušava predsjedničku kampanju iskoristiti za to da postane popularan. Temeljna ideja onih koji su ga gurnuli u ovu političku utrku bio je da se predsjednička kampanja iskoristi za to da se više progovori o problemu deložacija. Sinčićeva ideja je da on postane popularan. Šator u Savskoj polako pada u zaborav i svaki gost podrške dobro je došao. Sinčić se pojavio. Zauzvrat je dobio naklonost voditelja Bujice koji je vješto nizao podatke u deložacijama koje divljaju za vrijeme ove vlasti, a što je Ivan Vilibor zamuckujući podržavao, očito baš i ne shvaćajući uvijek o čemu se radi.

Na sreću po ovu državu i narod, imamo mi i troje malo ozbiljnijih kandidata.

Najviše napada bilo je upereno u Kolindu Grabar-Kitarović i njezinu namjeru da novac prikuplja donatorskim večerama. To je u svijetu uobičajena praksa, tako da je izostala osuda javnosti koju su očekivali oni koji su htjeli problematizirati to pitanje. Možda bi imali više uspjeha da su u javnosti nametnuli raspravu o nekim osobama koje su se pojavile na tim donatorskim večerama.

Kujundžić se opet sapleo u ne baš sasvim jasne izjave, pa tako sad mora pojašnjavati što je stvarno htio reći o BiH. Treba li BiH biti cijela ili iz tri dijela, pitaju se oni koji su čitali medije i koji su prenijeli Kujundžićeve riječi. Uz zaista čudan izbor saveznika, nedostatak podrške koalicijskih partnera i očiti nerad na terenu onih koji bi mu trebali pomagati, on je ipak jedini kandidat kojemu popularnost raste. Možda stoga nije ni čudno što mu je šef Kolindine kampanje javno preporučio da bi trebao biti zagrebački gradonačelnik, a što je glavni tajnik HDZ-a kasnije pokušao demantirati. Uz ovakav primjer opravdano je pitanje trebaju li Kolindi politički protivnici?

Možda su se u Josipovićevom stožeru prerano počeli veseliti videći kaos u timu HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje. Očito je to vidio i predsjednik stranke Karamarko, pa se odlučio uključiti. Tako smo konačno čuli i nekoliko dobrih, tvrdih političkih rasprava koje su članstvo HDZ-a podigle na noge.  Čuli smo da Ustav treba mijenjati. To je rekao Josipović. Potvrdio je to i Karamarko, ali s drukčijim namjerama. Josipović bi htio veće ovlasti. Karamarko bi htio da predsjednik bude još veća formalnost nego do sad i da ga biramo u Saboru. Kolinda se izjasnila suprotno od svoga stranačkog predsjednika.

Na narodu je da izabere.

Autor: Ante Gugo

Izvor: politikaplus.com

Ostavite komentar

comments