Početna / Vijesti / Cvetićanin: “Josipović je hladan, a Kolinda nam je pjevala ‘Ja sam tvoja čokolada'”

Cvetićanin: “Josipović je hladan, a Kolinda nam je pjevala ‘Ja sam tvoja čokolada'”

Ivo i Kolinda pink

Davorin Mlakar (HDZ) prozvao je u Saboru predsjednika Republike Ivu Josipovića zbog tvrdnji bivšeg srbijanskog veleposlanika u Hrvatskoj Radivoja Cvetićanina da mu je dostavljao tajne spise. Peđa Grbin mu je odmah uzvratio da bi HDZ, ako misli da su te optužbe utemeljene, trebao pokrenuti Josipovićev opoziv, na što je Mlakar odgovorio da nije bilo riječi da je predsjednik prodavao državne tajne srpskom veleposlaniku u Hrvatskoj, odnosno dilao dokumente, već da se činjenica njegovih razgovora sa srpskim veleposlanikom danas nalazi u memoarima tog istoga gospodina, koje nitko nije demantirao, piše Danko Plevnik za Slobodnu Dalmaciju.

Radi se o knjizi Zagreb Indoors, Dnevnik, 2005.-2009., izdanoj u Beogradu, što se poklapa s vremenom Cvetićaninova boravka u Zagrebu i predstavlja njegov privatni WikiLeaks iliti bujicu nesolidnih ogovaranja onih s kojima se slučajno ili namjerno sastajao. Cvetićanin je započeo novinarsku karijeru u Ninu, pa Omladinskim novinama, potom imao partijsku karijeru u usponu, bio izvršni sekretar Gradskog komiteta Beograda, blizak partijskom misliocu Špiri Galoviću koje je potjerao Slobodan Milošević. Nakon toga se ponovno dao u novinarske vode i postao suvlasnik, direktor i kolumnist beogradskog dnevnika Danas.

U diplomaciju je krenuo na nagovor Vuka Draškovića, ali “nije vidio smisao ambasadorskog života” i često tražio da ga povuku iz Zagreba, rekavši već nakon godine dana službovanja u Zagrebu da mu je to bila najgora godina u životu. Nije ga samo mrzilo biti u Hrvatskoj, nije volio ni svog prethodnika Milana Simurdića, tražio smjenu “pokvarenog Tijanića”, solio pamet profesionalcima u Ministarstvu inozemnih poslova. Jedino koga je volio bila je njegova obitelj, posebice supruga Sonja, a cijelo vrijeme boravka bio je očaran Pupijem iliti Miloradom Pupovcem i patio kada ovaj nije našao vremena da se sastanu.

Potvrdio je da je Beograd od Pupovca tražio da napusti Kosoričinu vladu jer ga u Beogradu doživljavaju kao “hrvatskog političara”, a ne manjinskog srpskog političara. Divinizirao je kratkotrajnog američkog Srbina Milana Panića kao premijera krnje Jugoslavije, aktera ideje razmjene “svi za sve”, čiji je zahvalni gost bio poslije u SAD-u, a ignorirao Veljka Džakulu i Srpski demokratski forum, osjetljiv kao mimoza ako mu se na prijemima netko samoinicijativno izvanprotokolarno približio. S druge strane je istodobno očajavao što mu je oskarovac Branko Lustig nakon rukovanja okrenuo glavu. Valjda mu nije bio zanimljiv u onoj mjeri u kojoj je Cvetićanin bio zanimljiv sam sebi.

Pod nadnevkom, utorak, 22. maj (2007.) opisao je svoj ručak s tadašnjim profesorom zagrebačkog Pravnog fakulteta Ivom Josipovićem u restoranu “Vinodol”. “Ta renesansna pojava – suvereni profesor prava, kompozitor, zastupnik u Saboru, u vođstvu opozicione SDP – ostavlja utisak jednostavnog, unekoliko hladnog čovjeka. U dva sata razgovora nismo, međutim, uspeli da dopremo jedan do drugoga. Doneo mi je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi. Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao sam da mi prirodno cenimo taj gest.” (str. 241.)

Međutim, za Josipovića nije uvijek imao povoljno mišljenje, kao ni za Jelenu Lovrić za koju je držao da je napisala desetke izvrsnih članaka, pa je imala prava i na onaj u kojemu je demonstrirala “pogrešno razmišljanje” kao i Josipović. Radilo se o njenom članku u Jutarnjem listu kako manjine ne bi smjele biti jezičac na vagi, već bi se trebale držati po strani kada su u pitanju hrvatske strateške stvari. Razočaran je bio i s Josipovićem koji je tada kao vodeći predsjednički kandidat prodavao tu teoriju – prema Cvetićaninu – politike segregacije, hvaleći Šeksa koji također nije bio za dvostruko pravo glasa za manjine, “ali se čuvao da ode ispod crte političke pristojnosti” (str. 679).

Cvetićanin ni o kome nema konstantno mišljenje, već ga zauzima samo u operativne i emocionalne svrhe jer u ovom se slučaju klanja Šeksu, a na drugim mjestima naziva ga “dijabolični Šeks”, “princ tame”. Kao “arhineprijatelj” Hrvatske, kako se samoironično znao identificirati, imao je mnogo više sklonosti prema hrvatskim nacionalistima nego bivšim komunistima.

Vrlo se razdragano pozdravio sa svojim prijateljem iz studentskih dana Stipom Čuićem, oduševljen je “dobrim Davorom Stierom”, za Karamarka primjećuje da je “suzdržano duhovit, oštrouman, okretan”. Mesić mu je pripovijedao da je za razliku od onoga manekena s lulicom i bradicom, Mate Laušića, Tomislav Karamarko na početku sprječavao deložacije po Zagrebu i da se nosio s ubojicama obitelji Zec.

Danas hadezeovci napadaju Josipovića što je kao profesor međunarodnog prava bio protiv tužbe Srbije za genocid, a Cvetićanin podsjeća da je “politički narcis” Ivo Sanader bio također protiv te tužbe, što je rekao pred Tuđmanom još 1999. na Predsjedništvu HDZ-a.

Sanader je o odlasku s funkcije premijera 2009. prije obavijestio predsjednika Srbije Borisa Tadića nego predsjednika Hrvatske Stipu Mesića. O njegovu oproštaju u Areni Cvetićanin je napisao ovo: “Je li ta kozačka skupština posljednji, pervertirani ostatak onog sanaderizma koji obećavao biti regionalna pojava a modernim političkim ideogramom? Izgleda da jeste. Završio je taj projekat u samrtnom strahu od neizvesnosti, drugog mišljenja, osporavanja. Zamišljen da pobije najgore tačke tuđmanizma, doživeo je na kraju da ga upravo on iznova legitimizuje” (str. 601). Međutim, kritizirao je taj povratak Tuđmanu kao povod da se u Srbiji “mi trebamo vratiti Miloševiću?”. Odgovor Srbije na retuđmanizaciju morao bi biti: “jačanje demokratske inicijative, pozitivne akcije, odgovornosti u odnosima”.

Hvalio je Kolindu Grabar-Kitarović koja je pozvanim veleposlanicima na brodu prilikom posjeta Puli i Brijunima pjevala karaoke “Ja sam tvoja čokolada”, naglašavajući drugom prigodom da “ima ulogu Barbike”. Za oca Ivana Šimonovića tvrdio je da je bio u ustaškoj mladeži i da je 1941. sudjelovao u akciji “Stadion” kada su se od Hrvata odvajali mladi Srbi i Židovi.

Za Dejana Jovića držao je da govori neozbiljno. Cvetićanin je zadivio samoga sebe otkrićem zbog čega su se toliko sastajali Budimir Lončar i Boris Tadić. To nije imalo veze s Lekinim međunarodnim diplomatskim vezama, već s činjenicom “da su Lekina supruga i Tadićeva Tanja rođake”. Za Romanu Vlahutin je kazao da u Beogradu utjelovljuje hrvatsku Matu Hari kakvu bi srpska diplomacija trebala imati u Zagrebu.

Prisjećao se kako je “novoizabrani Dioklecijan” trgovac Kerum postavio Juru Šundova za svoga zamjenika, “čoveka čuvenog po slici koja je obišla svet – a na kojoj se, na kupoli tenka, negde 1991., davi nekog nesrećnog vojnika jugoslovenske armije”. U svom Dnevniku obrušuje se i na Severinu proglašavajući je “pseudo-pjevačicom, pseudo-porno zvijezdom i pseudo-glumicom”. Lijepih riječi nije imao ni za publiciste, pa je Slavena Leticu zvao majmunom, a Davora Butkovića optuživao da je napisao najgore tekstove o Srbiji. Klanjao se najviše Borisu Dežuloviću i Radi Dragojeviću.

Dotakao se čak i moje velikosti. Četvrtak 7. rujna (2006.). “Odlazi iranski ambasador, priređuje prijem. Neću da idem, ne podnosim one njegove u Teheranu. Mada je on čovek bio pristojan, i dostojanstven. Iran je, ipak, ovde omiljen, i on nije morao da se oseća loše.

Idem, međutim, kod Malezijaca, koji slave 49 godina nezavisnosti. Prišao mi je Danko Plevnik. Znam ko je i šta je, ali ga ranije nisam sreo. Turbulentni kolumnizam. Interesuje se za Srbiju, zna, vidim, više o njenoj prošlosti nego o onome što je danas.” (str. 112-113) U utorak 8. svibnja (2007.) zabilježio je u svoj Dnevnik: “Sonja me budi, i tužnije nego da joj je neko umro, veli: Noćas izabrali tomu! ( Tomu Nikolića za predsjednika Skupštine Srbije.) Prošlo me u minuti neko čudno osećanje samopouzdanja. Neće dugo, hrabrim Sonju.” (str. 233)

Tomislav Nikolić je 2012. postao predsjednik Srbije i tako demantirao Cvetićaninovo samopouzdanje u svoje znanje o onome što se danas događa u Srbiji. “Neće dugo” namijenjeno Nikoliću pokazalo se točnim u Cvetićaninovu slučaju, budući da nije postao karijerni diplomat, već je svoja diplomatska iskustva zaključio ovom čudnom knjigom, piše Danko Plevnik za Slobodnu Dalmaciju.

JOSIPOVIĆ

‘Doneo mi je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi. Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao sam da mi prirodno cenimo taj gest’

GRABAR- KITAROVIĆ

Hvalio je Kolindu koja je pozvanim veleposlanicima na brodu prilikom posjeta Puli i Brijunima pjevala karaoke ‘Ja sam tvoja čokolada’. Na drugome mjestu u knjizi Cvetićanin kaže ‘kako ima ulogu Barbike’

SANADER

O odlasku s funkcije premijera 2009. prije je obavijestio predsjednika Srbije Borisa Tadića nego predsjednika Hrvatske Stipu Mesića

PUPOVAC

Beograd je od Pupovca tražio da napusti Kosoričinu vladu jer ga u Srbiji doživljavaju kao “hrvatskog političara”

KARAMARKO

‘Suzdržano duhovit, oštrouman, okretan’

ŠUNDOV

‘Čovek čuven po slici koja je obišla svet – a na kojoj se, na kupoli tenka, negde 1991., davi nekog nesrećnog vojnika jugoslovenske armije’

VLAHUTIN

U Beogradu utjelovljuje hrvatsku Matu Hari kakvu bi srpska diplomacija trebala imati u Zagrebu.

Piše: Davor Plevnik

Izvor: jutarnji.hr

 

Ostavite komentar

comments