Početna / Vijesti / Dobar skladatelj u pravu, loš pravnik u glazbi

Dobar skladatelj u pravu, loš pravnik u glazbi

Josipović_urbanIvo Josipović je dobitnik dva Porina, dok je njegov Zakon o autorskom pravu, kojim je uvedena naknada na prazne nosače zvuka, proglašen – haračem.

U zaleđu iznimno bogatog profesionalnog života Ive Josipovića, kandidata s najviše šansi da postane treći hrvatski predsjednik, ostala je njegova karijera glazbenika i dugogodišnjeg predsjednika Muzičkog biennala Zagreb. Premda nije nepoznata Josipovićeva velika zaljubljenost u note i biografski detalj da je nakon srednje muzičke škole nastavio glazbeno obrazovanje na studiju kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, često se zanemaruje podatak kako je predsjednički kandidat SDP-a bogato nagrađivani i plodni skladatelj. Iz brojnih domaćih i inozemnih priznanja treba izdvojiti nagradu Porin, a najprestižniju hrvatsku diskografsku nagradu struka je Ivi Josipoviću dodijelila dva puta – 1999. godine za skladbu »Samba da camera« za gudački orkestar, odnosno 2000. za skladbu »Hiljadu lotosa« za mješoviti zbor i instrumentalni ansambl.

Uz činjenicu da je od dvije nagrade proteklo više od deset godina, malo se tko više sjeti njegovih Porina i poradi posvemašnjeg odmaka skladatelja Ive Josipovića od konvencionalnog i popularnog, barem imajući na umu standarde u hrvatskoj glazbi. Naime, Josipovićevo glazbeno promišljanje je minimalistički-instrumentalno, u zadnje vrijeme i relativno komorno, no nipošto nezanimljivo. Nagrađena »Hiljadu lotosa«, »Igra staklenih perli« kao preludij za glasovir ili »Jubilus« za glasovir, ukazuju na Josipovićev nemali skladateljski talent, čak i nedovoljno iskorišten proteklih dvadesetak godina, no koji mu u aktualnoj utrci za trećeg hrvatskog predsjednika neće donijeti nekoliko glasova više. Jer, njegovi minimalističko-komorni komadi mogu samo naići na posvemašnje nerazumijevanje kod velike većine glasača, naravno ne i svih, kojima bi uloga Josipovića kao skladatelja, recimo, Severininih pjesama bila puno bliža.

Glazbeni intelekt dio je, jasno, njegovog imagea znanstvenika i intelektualca, on vjerojatno nikad neće biti dio Sevinog benda, pa će avangardno promišljanje Ive Josipovića i ubuduće, vjerojatno, izazivati nedoumicu – »A, kojom se to on glazbom zapravo bavi!?«.

No, na puno manje nerazumijevanja nailazi uplitanje pravnika Ive Josipovića u glazbu – njegovo sudjelovanje u pisanju Zakona o autorskom pravu koji provodi HDS ZAMP najviše mu se obija o glavu upravo tijekom predsjedničke kampanje. Naime, uvođenje naknade na sve prazne nosače zvuka, kojim se željelo obeštetiti hrvatske glazbenike zakinute ilegalnim kopiranjem njihovog intelektualnog vlasništva, nepopularan je gotov koliko i Zakon o uporabi duhanskih proizvoda. Premda se Josipović brani kako je zakon donesen prema zapadno-europskoj praksi, uvođenje nemale naknada na sve nosače zvuka ili slike apsurdan je upravo poradi činjenice da se svakog uvoznika, odnosno kupca DVD-a, CD-a ili memorijske kartice (od kojih se neke ugrađuju i u perilice rublja!) apriori tretira da će na njih ilegalno kopirati tuđu glazbu ili film.

Premda je praksa dosta drukčija – na CD-e, DVD-e ili memorijske kartice pohranjuju se, također, privatne fotografije, videosnimke, kompjutorske simulacije, prezentacije… Na CD ili DVD arhivira se i posve legalno kupljena glazba s interneta, koja se sve više prodaje upravo on-line, pa se nameće pitanje jesu li zakinuti glazbenici zapravo preplaćeni.

Tim više jer je visina naknade na prazne medije, ali i sve elektroničke aparate s kojih se može reproducirati glazba ili film, posljednje tri godine dramatično rasla. Naime, u cijenu jednog praznog CD-a je 2007. bilo uračunato 0,08 kuna naknade, da bi ona do konca prošle godine narasla na 0,64 kune. Naknada za DVD je do konca 2009. skočila na gotovo kunu, a na memorijske kartice i USB uređaje znatno više, na čak 32 kune. Najdramatičniji primjer jest naknada od čak 160 kuna koliko izdvajaju kupci Hi-Fi HD rekordera, pa je zakon o autorskom pravu domaća informatička branša nazvala – haračem.

U brizi pravnika Ive Josipovića o kolegama glazbenicima puno godina prije negoli će on postati kandidat s najviše šanse da postane treći hrvatski predsjednik, može se tražiti odgovor što je to ujedinilo hrvatsku estradu u njegovom »Band Aid«. Službena pjesma njegove izborne kampanje postala je »Put ka sreći« Gorana Bareta, a u raspjevanom »Band Aidu« na glas za Josipovića pozivaju Kemal Monteno, Tamara Obrovac, Damir Urban, Josipa Lisac, Marijan Ban, Sandra Bagarić, Matija Dedić, Alen Vitasović, Vinko Coce…

Hoće li ujedinjena domaća estrada doprinijeti da dobar skladatelj u pravu, odnosno manje uspješan pravnik u glazbi postane prvi hrvatski predsjednik glazbenik, znat će se u nedjelju, već oko 19 sati.

Izvor: Novi list.hr

Ostavite komentar

comments