Početna / Vijesti / HDZ je ostao bez politike i bez vođe

HDZ je ostao bez politike i bez vođe

HDZ-u novi izbori nisu u interesu, jer nema s kime izaći na njih. Tko bi nosio HDZ-ovu listu? Tko bi bio frontman na plakatima i spotovima? Što bi uopće bila HDZ-ova politika na eventualnim prijevremenim izborima?

Odlaskom Ive Sanadera, Hrvatska demokratska zajednica, prvi put otkako postoji, postala je stranka bez političkog lidera i bez jasne politike.

Ivo Sanader, čovjek koji je unatrag osam godina formulirao HDZ-ovu političku strategiju (kao i mnoge konkretne politike) i bio neprijeporni vođa stranke, ne može se u bilo kojem kraćem roku vratiti u politiku pa su, utoliko, i nagađanja o tome da će se ipak kandidirati na predsjedničkim izborima – posve neutemeljena.

Naime, kada bi se Sanader uistinu kandidirao na siječanjskim izborima, ispao bi otvoreni lažov. Podsjetimo, njegova prva rečenica na press konferenciji na kojoj je najavio ostavku, glasila je: “Neću se kandidirati na predsjedničkim izborima”.

Sve što bi drugi predsjednički kandidati trebali učiniti, ako bi se Sanader ipak natjecao, jest neprekidno vrtjeti tu rečenicu na televizijskim i radijskim postajama te na internetu. Sanaderova bi kandidatura doživjela moralni debakl.

Ivo Sanader ne može se, dakle, u nekom kraćem razdoblju vratiti na političku scenu. Uostalom, poslije jednodušne zgražajuće reakcije hrvatske javnosti na njegovu ostavku (pri čemu ga sada, naravno, gaze i oni koji su ga do ostavke hvalili, što je samo po sebi antipatično) Sanader trenutno vjerojatno i ne razmišlja o javnom bavljenju politikom.

Saveznici Bebić i Šeks

To HDZ, ponovimo, u sljedećem razdoblju ostavlja bez političkog lidera: Jadranka Kosor može biti formalni vođa stranke, ali trenutno nitko u HDZ-u nema dovoljno jaki politički autoritet – o moći da ne govorimo – da bi ga cijela stranka prihvatila kao vođu.

Ivo Sanader svoju je, skoro desetogodišnju vladavinu Hrvatskom demokratskom zajednicom temeljio na tri sastavnice.

Prvo, Sanader je, i prije nego što je postao predsjednik HDZ-a, sklopio čvrsto savezništvo s Vladimirom Šeksom i Lukom Bebićem, čiju je potporu trebao kako bi pobijedio Ivića Pašalića na stranačkim izborima 2000.

Drugo, Sanader se trudio kontrolirati tradicionalno snažnu stranačku desnicu preko Andrije Hebranga. Sam mi je bar desetak puta bio rekao kako mu je Hebrang glavni igrač na desnici i da s Hebrangom mora održavati dobre odnose.

Treće, Sanader je pokušao stvoriti kitchen cabinet, u kojem bi sjedili ljudi koji su lojalni isključivo njemu i nemaju prošlost stranačkih sukoba: Jadranka Kosor, Bianca Matković i Goran Jandroković tipični su primjer takvih, Sanaderovih ljudi. Jedan od najvažnijih članova kitchen cabineta bio je Ratko Maček.

Ovakav sustav vladanja strankom i državom počeo se, međutim, urušavati još prije parlamentarnih izbora 2007., Sanaderovim sukobima s Hebrangom i Šeksom.

Podcijenio stranku

Sukob s Vladimirom Šeksom bio je uzrokovan Šeksovim pokušajima da pomogne Branimiru Glavašu, što je Sanader doživio i kao oponiranje službenoj državnoj i stranačkoj politici te kao udar na vlastiti autoritet.

Bio sam osobno prisutan kada je Ivo Sanader u jednom washingtonskom restoranu, pred još petnaestak svjedoka, hladno rekao da nitko u HDZ-u ne može biti zaštićen i da, bude li trebalo, i “Vlado Šeks može izletjeti iz HDZ-a”. Sanader je, kao i svi analitičari, očito podcijenio unutarnju vitalnost HDZ-a u otporu protiv suštinskih reformi pa je, nažalost, izletio on sam.

Kad je, pak, riječ o Andriji Hebrangu, neprijeporna je činjenica da Ivo Sanader godinama nije želio da se ovaj vođa stranačke desnice kandidira za predsjednika Republike, i to zbog dva jasna razloga. Hebrangova predsjednička kandidatura prikazala bi HDZ u nepovoljnom svjetlu prema međunarodnoj zajednici (jer Hebrangov HDZ uistinu nema mnogo zajedničkog sa Sanaderovim HDZ-om), a Hebrangova eventualna pobjeda učinila bi tog političara previše moćnim u odnosu na Sanadera.

Sama činjenica da se Vladimir Šeks, s kojim je Sanader u višegodišnjem sukobu i kojeg je nakon prošlih izbora de facto smijenio s mjesta predsjednika Sabora, dakle da se Vladimir Šeks sada javlja kao glavni promotor predsjedničke kandidature Andrije Hebranga (kojoj se Sanader do prije neki dan suprotstavljao) dovoljno razvidno govori o težini poraza Sanaderove politike u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

No, dok je Sanader poražen, nitko u sadašnjem vodstvu HDZ-a nije pobijedio.

Andrija Hebrang naprosto nema nikakve šanse da postane nacionalni politički vođa: svaki nacionalni politički vođa mora imati sposobnost da se, barem na razini svakodnevnih postupaka, prikloni srednjoj, konvencionalnoj politici. Hebrang je, kako znamo, vrlo daleko od toga. Vladimir Šeks ne može biti ni stranački, ni nacionalni vođa: njegova politička prošlost obilježena je preteškim sukobima i prebrojnim neprijateljima. Jadranka Kosor nije se, pak, nikada bavila pravom politikom, osim tijekom neuspješne i za nju osobno vrlo neugodne predsjedničke kampanje.

Vrijeme demokracije

Hrvatska demokratska zajednica u ovom je trenutku, i to baš kada obilježava svoj dvadeseti rođendan, prvi put ostala i bez prepoznatljive politike i bez političkog vođe.

Dvadeset godina HDZ-a možemo podijeliti u nekoliko politički razmjerno jasno definiranih razdoblja.

Prvo razdoblje, od dolaska na vlast pa do početka hrvatsko-bošnjačkog rata krajem 1992., možemo nazvati erom dominacije ljevice u HDZ-u.

Prva tri premijera Tuđmanovih vlada bili su Stjepan Mesić, Josip Manolić i Franjo Gregurić, dakle istaknuti bivši komunisti. Četvrti premijer postao je Hrvoje Šarinić, valjda jedini HDZ-ov emigrant kojeg ona “prava”, tvrda hrvatska politička emigracija nije mogla podnijeti.

Prve dvije godine vladavine HDZ-a bile su, zapravo, vrijeme relativne demokracije: mediji su, osim HTV-a, mogli izvještavati kako god su htjeli, ratna je Vlada bila sastavljena od svih relevantnih stranaka, policija je ubojice obitelji Zec, usred ratnog kaosa, uhitila za samo nekoliko dana, a oružane snage još nije vodila grupa Šuškovih generala bez vojnih škola, nego veliki general Anton Tus, čovjek koji je od loše organiziranih postrojbi Zbora narodne garde u nekoliko mjeseci stvorio vojsku s više od dvije stotine tisuća ljudi.

Drugo razdoblje HDZ-a, od jeseni 1992. do ljeta 1994. godine obilježio je unutarstranački frakcijski rat. Taj je rat počeo s dva događaja. Jedan je bio hrvatsko-bošnjački sukob u Prozoru, koji je kasnije eskalirao u najtragičniju i najnemoralniju političku avanturu Franje Tuđmana, dok je drugi događaj, koji je obilježio javni početak stranačkog rata u HDZ-u, bilo televizijsko emitiranje filma o navodnim ili stvarnim ubojicama Brune Bušića. Iza filma je stajao u ono vrijeme razmjerno moćni hrvatsko-hercegovački političar Vice Vukojević, s većim dijelom desne frakcije HDZ-a.

Pokušaj stranačkog udara

Podsjetimo, u tom moralno dosta sramotnom dokumentarcu cijeli je niz hrvatskih javnih djelatnika, uključujući i neke tada aktivne političare, optužen za najgori oblik suradnje s Udbom.

Josip Manolić, u ono vrijeme šef obavještajne službe, odmah je reagirao intervjuom u Globusu, u kojem je Vicu Vukojevića i desnu frakciju HDZ-a optužio za državni udar.

Unutarstranački sukob eskalirao je skupa s eskalacijom rata u Bosni te kulminirao u proljeće 1994., kada se Tuđman definitivno odlučio riješiti Manolića i Mesića.

Mesić i Manolić pokušali su, pak, izvesti stranački udar, osnivajući, unutar HDZ-a stranku Hrvatski nezavisni demokrati, koja je, naravno, doživjela potpuni debakl, baš kao i svi drugi hrvatski pokušaji da frakcija preraste u pravu stranku.

Treće razdoblje HDZ-a traje od ljeta 1994. do proljeća 1998. U to je vrijeme u HDZ-u vladao prividni mir.

To se razdoblje može nazvati erom potpune dominacije Franje Tuđmana. Stranački su se sukobi zataškavali, a niti jedan HDZ-ov političar nije se javno usudio suprotstaviti ni jednom Tuđmanovu potezu.

Kraj Ivića Pašalića

Međutim, potkraj 1996. godine predsjednik Tuđman teško se razbolio. Godinu dana kasnije eksplodirala je afera Dubrovačka banka, koja je netrpeljivosti među suprotstavljenim stranačkim skupinama (te netrpeljivosti više nisu bile samo ideološke nego i snažne financijske naravi) opet učinila sasvim vidljivima.

Razni tabloidi, koje je dijelom financirala hrvatska obavještajna zajednica, žestoko se napadali takozvane HDZ-ove liberale, u čemu im se počela pridruživati i Hrvatska televizija, pod kontrolom Ivića Pašalića, Tuđmanova najvažnijeg savjetnika.

Rat u HDZ-u ponovo je eksplodirao u proljeće 1998., poslije smrti šefa desne frakcije, ministra obrane Gojka Šuška.

Ivić Pašalić pokušao je naslijediti Šuška na neformalnom mjestu vođe HDZ-ove desnice, ali ga velik broj pripadnika desne frakcije nije podržao.

Istodobno, HDZ-ovi liberali i tehnomenadžeri pokušali su se riješiti Pašalića pa je tako Hrvoje Šarinić javno, u Jutarnjem listu, optužio Pašalića da baš on stoji iza difamirajuće medijske kampanje protiv više HDZ-ovih političara.

Tuđman je sukob okončao presudom u Pašalićevu korist te je tako Ivić Pašalić postao drugi najmoćniji čovjek u zemlji, ali bez stvarne stranačke potpore, što će se kasnije pokazati presudno važnim.

Četvrto razdoblje HDZ-a, od proljeća 1998. do Tuđmanove smrti, možemo nazvati razdobljem borbe za nasljedstvo.

U danima poslije Tuđmanove smrti HDZ je bio toliko duboko podijeljen da su jedni njegovi lideri – pri čemu je Vladimir Šeks, u skladu sa svojim temperamentom, odigrao istaknutu ulogu – javno napadali druge samo nekoliko dana uoči izbora, na kojima je ta stranka doživjela potpuni debakl.

Krah Hrvatske demokratske zajednice na trećesiječanjskim izborima označio je, zapravo, i svršetak političke karijere Ivića Pašalića, čovjeka koji je u posljednjim godinama Tuđmanove vladavine personificirao sve grijehe HDZ-a.

Oporavak 2001.

Ovdje je važno istaknuti da je HDZ, u istraživanjima javnog mišljenja provedenima odmah nakon izbora, dobivao samo desetak posto glasova, što je mnoge navelo na posve pogrešan zaključak da će se Hrvatska demokratska zajednica raspasti.

Oporavila se mnogo brže nego što se procjenjivalo te je već na lokalnim izborima, u proljeće 2001., postigla vrlo dobre rezultate.

Hrvatska demokratska zajednica vratila se u život pod vodstvom Ive Sanadera. Radi se o postignuću koje Sanaderu nitko ne smije osporiti.

Ivo Sanader dominirao je HDZ-ovom politikom punih sedam godina: od preuzimanja stranke 2000. do parlamentarnih izbora 2007.

To, peto razdoblje HDZ-a bilo je najliberalnije u stranačkoj povijesti.

Jedna bitna reforma

Sanader je uistinu odigrao cijeli niz značajnih poteza, o kojima smo često govorili. Stvaranje ozračja političke i nacionalne tolerancije jedan je od važnijih.

Najvažnije je, međutim, da je Republika Hrvatska, u vrijeme Račanove i u vrijeme prve Sanaderove Vlade, od operetne poludiktature postala uglavnom normalna demokratska zemlja.

Ulazak u NATO golem je uspjeh, kao što je odgađanje ulaska u Europsku Uniju realni neuspjeh Sanaderova razdoblja u HDZ-u.

Iz današnje je perspektive, međutim, jasno da je Sanaderova era HDZ-a završila parlamentarnim izborima 2007. Tada je već počelo šesto, postsanaderovsko razdoblje Hrvatske demokratske zajednice.

Druga Sanaderova Vlada nije pokušala provesti ni jednu značajnu reformu (osim uistinu civiliziranog i korisnog Zakona protiv diskriminacije), nije inicirala ni jednu važnu novu politiku, a načinom vladanja i političkim govorom počela je podsjećati na HDZ iz devedesetih godina.

Politička korupcija ponovo se institucionalizirala kao model neformalnog upravljanja strankom.

Ovdje je osobito važno uočiti da je u proteklih šesnaest mjeseci Ivo Sanader spletom okolnosti izgubio stvarnu političku moć u mnogim područjima.

Sanader uoči ostavke nije mogao učiniti ništa oko ulaska Hrvatske u Europsku Uniju.

Sanaderova se Vlada, zbog slučaja Faber, i zbog nespretne poruke stranim veleposlanicima da se ne miješaju u slučaj Faber našla u nepotrebnom međunarodnom incidentu. Sanader nije mogao seljacima nabaviti obećanih milijardu i pol kuna. Sanader više nije mogao bitno utjecati na postupke nekih svojih bliskih suradnika. Sanader se, napokon, suočio s realnom mogućnošću da ga velik broj važnih ljudi u HDZ-u napusti ako pristane na kompromis sa Slovencima.

U takvoj situaciji, koju je obilježavala vrlo ograničena mogućnost vladanja, Ivo Sanader povukao je najneodgovorniji mogući potez.

Ako je već sadašnju političku situaciju ocijenio bezizlaznom, pokušaj osnivanja koalicijske Vlade s SDP-om bio bi mnogo korisniji i pošteniji od ovakvog odlaska.

Najkorisnije su rješenje, naravno, novi izbori.

Što će biti za godinu dana

Međutim, HDZ-u novi izbori nisu u interesu, jer nema s kime izaći na izbore.

Tko bi nosio HDZ-ovu listu? Tko bi bio frontman na plakatima i spotovima? Što bi uopće bila HDZ-ova politika na eventualnim prijevremenim izborima (a zna se da ne može biti otvoreno predesna, zbog međunarodnih razloga)? I tko bi formulirao tu politiku?

Sve su to pitanja na koja vodstvo HDZ-a u ovom trenutku ne može odgovoriti. Kao što nitko ne može odgovoriti kako će izgledati Hrvatska demokratska zajednica za godinu dana.

Jedino što bi trebalo biti sigurno jest da se neće raspasti, jer HDZ raspolaže s barem trećinom glasova hrvatskih građana. Radi se o gotovo neuništivom kapitalu.

Izvor: Jutarnji.hr

Ostavite komentar

comments