Početna / Vijesti / Josipović: Hrvatstvo se ne pokazuje busanjem u prsa, već konkretnim promjenama

Josipović: Hrvatstvo se ne pokazuje busanjem u prsa, već konkretnim promjenama

Ivo Josipović PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE O PREDSJEDNIČKOJ KAMPANJI, POSLJEDICAMA ŠEŠELJEVOG PUŠTANJA NA SLOBODU, VUKOVARU, MILANOVIĆU…

Ivo Josipović Facebook

Ivo Josipović Facebook

Razgovarao: Dražen Ciglinečki

Moj program nisu parole, nego vrlo konkretne stvari, što za mene može čak biti rizično. Kad ne prodajete maglu, izloženost kritici je puno veća. No, siguran sam da će pobijediti kandidat koji govori o razvojnim projektima, a ne o povratku u devedesete.

Nakon što se Vojislav Šešelj vratio u Beograd i počeo lupetati gluposti, hrvatsku političku scenu zahvatila je histerija. Jedni traže sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost, drugi rezoluciju Europskog parlamenta, treći »samo« saborsku deklaraciju. Šef HSP-a Danijel Srb otišao je najdalje i zahtijeva vojno utvrđivanje granice prema Srbiji?! U to nadmetanje tko će smisliti žešći odgovor na Šešeljeve budalaštine, uključio se i predsjednik Ivo Josipović, koji je pisao Theodoru Meronu, predsjedniku Haškog suda.

– Što se tiče drugih, nekima su ovakve reakcije naprosto dio njihove politike, a kod drugih su se možda probudila sjećanje na rat. Ja sam, pak, za svoje pismo imao nekoliko razloga. Uvijek sam bio veliki zagovornik Haškog suda i međunarodne pravde i zato mi je ovo što sada rade ozbiljno razočaranje. Mislim da su svojim postupcima zadnjih godina udarili snažan šamar ideji međunarodne pravde. Ranije su u sudačkoj praksi, osim o kažnjavanju počinitelja, vodili računa o zaštiti i poštovanju žrtava, kao i o pomirenju koje bi trebale poticati njihove odluke.

Toga su se držali na način da, primjerice, jedno vrijeme ljude uopće nisu puštali iz pritvora na privremenu slobodu. Kasnije su promijenili praksu tako da je uvjet bio da čovjek pušten privremeno na slobodu bude diskretan u ponašanju, upravo zato da se ne ugrozi sam kazneni postupak, pomirenje i da žrtve ne osjete strah zbog povratka na scenu mogućeg počinitelja i to s propagandom koja je i dovela do rata i svih zločina.

Bili su vrlo oštri u slučaju generala Mladena Markača, koji je također zbog zdravstvenih tegoba, uključujući i tri srčana udara i dijabetes, od strane Haškog suda u prosincu 2004. pušten na privremenu slobodu. Nije držao političke mitinge nego je otišao u lov, pa su ga ipak odmah vratili u Scheveningen. Šešelj organizira skupove na kojima reafirmira svoju politiku iz devedesetih, neminovno budi bojazan kod žrtava, nepovjerenje u međunarodnu pravdu, ali i strah hoće li ojačati ta radikalna, nacionalistička struja koju promovira Šešelj. Sutra nećemo možda opet imati rat, ali svakako probleme koji nisu poželjni.

Kriv je Haag

Ja to Šešeljevo buncanje o nekakvoj Velikoj Srbiji više doživljavam kao eskapade jednog bolesnog, a politički marginalnog čovjeka, skoro klauna.

– Zanima me što biste napisali da se na trgu u Zagrebu okupilo tri tisuće ustaša, koliko je u Beogradu na Šešeljevom skupu bilo četnika.

Što je tri tisuće četnika za zemlju koja ima sedam milijuna stanovnika?

– Nemojte to podcjenjivati.

Stvara se atmosfera kao da smo ponovno ugroženi, kao da nam Srbija prijeti, a Šešeljeve četničke horde već se nalaze na granici.

– Ne, ja nisam govorio o državi Srbiji. Za ove je događaje kriv Haag. Iako će, ako to eskalira, sukladno svojim zakonima morati reagirati i država.

Za mene je ovo u prvom redu nedostatak nacionalnog samopoštovanja u Hrvatskoj. Čim netko šušne u Srbiji, mi odmah skačemo, zavlada panika.

– Šešelj nije bilo tko.

I nekad je bio pomalo karikaturalan lik, a danas je to pogotovo.

– Hajde vi skupite tri tisuće ljudi koji će slušati tako ostrašćene govore. Na stranicama vaših novina čitao sam o opasnostima šovinizma i za puno manje povode.

Šešelj, znači, još uvijek predstavlja realnu opasnost za Hrvatsku?

– Šešelj vjerojatno nije opasnost niti će to biti, ali vraćanje tog duha iz boce je opasno. Već drugi dan u Zadru je razbijen autobus, posljedica već ima.

Ne sumnjam da je Šešelj zadovoljan interesom i nemirom koji je izazvao u Hrvatskoj. Što vam je odgovorio Meron?

– Ukratko, ogradio se, rekao da je stvar u autonomnoj nadležnosti raspravnog vijeća. Najavio je skoro godišnje izvješće Općoj skupštini i Vijeću sigurnosti UN-a.

Što će Hrvatska reći u raspravi o tom izvještaju?

Ponovit ćemo kritiku Suda u Haagu i ukazati na opasnosti koje su za stabilnost u regiji proizvele pogrešne odluke suda. Općenito, upozorit ćemo na beskrajna trajanja postupaka i lošu pripremljenost optužnica.

Biste li pisali Meronu i da niste u kampanji?

– Apsolutno, to spada u redovito obnašanje predsjedničke dužnosti.

Busanje o prsa

Niste se odlučili za pismo zato što su vaši protukandidati digli hajku na Šešelja, Kolinda Grabar Kitarović zatražila je sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, pa niste htjeli zaostati za njima?

– Ja sam poteze povukao prvi, oni su institucionalni i državnički. Pisao sam sucu Meronu i zastupnicima iz Hrvatske u EU Parlamentu. Ukazao sam na potrebu rasprave i rezolucije o ukupnoj politici prema jugoistočnoj Europi. Problemi su širi i dublji od Šešelja. Ne zanima me što o ovome misle protukandidati. Oni ovog trenutka nemaju odgovornost koju imam ja kao predsjednik.

Ova izborna kampanja općenito poprima dimenzije natjecanja tko je veći Hrvat i domoljub. Kolinda Grabar Kitarović i Milan Kujundžić diktiraju tempo, a vi kao da im pokušavate parirati.

– Ja nisam u tom natjecanju, moja je politika konzistentna od početka mandata. Ne dijelim Hrvate na velike i male, domoljubi smo valjda svi.

Kampanja je puno sličnija onima iz devedesetih godina nego izborima 2000., 2005. i 2009. godine.

– To može biti vaša ocjena, ali ja s tim nemam veze. Govorim o novom Ustavu, regionalizaciji… Ne pumpam stvari koje spominjete.

Ali se pumpa.

– Što im ja mogu?

Niste 2009. pobijedili u ovakvoj kampanji.

– Bili su drukčiji kandidati, za gospodina Bandića možete svašta reći, ali on se ne deklarira kao desni političar. Teme sadašnje kampanja proizlaze iz politike koju vodi stranka čiji je kandidat Kolinda Grabar Kitarović, a njihov je član bio i Milan Kujundžić, koji također dolazi s desnice na kojoj je ta nacionalna retorika posebno izražena. Ali, ne dopuštam da ljudi poput mene, koji se ne busaju u nacionalna prsa, manje vole Hrvatsku od njih. Svoje hrvatstvo ne artikuliramo busanjem u prsa, još manje dijeljenjem ljudi po nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti.

Paradoksalno, Hrvatski međunarodni položaj nikad u povijesti nije bio jači, članica smo EU i NATO, a uvjerava nas se da smo nacionalno ugroženiji nego prije desetak godina.

– Da, ali je geopolitička situacija najteža od pada Berlinskog zida. Ipak, siguran sam da će pobijediti kandidat koji govori o razvojnim projektima, a ne o povratku u devedesete.

Politička fantastika

I teme vaših protukandidata imaju svoju publiku.

– Apsolutno, oni igraju na sentimente i emocije onih koji su posebno stradali u Domovinskom ratu. Međutim, do sada nisam čuo programe svojih protukandidata. Gospođa Grabar Kitarović tek je održala jedan govor u kojem je 50 posto vremena udarala po meni, a u drugoj polovici je navodila opće probleme izvan nadležnosti predsjednika za koje je najavila da će ih rješavati lupanjem šake o stol.

Još uvijek čekam kada će kandidatkinja HDZ-a objaviti program. Ili smo ostali u usmenoj kulturi? Možda ćemo do dana izbora svi zajedno i dalje tražiti Jetija koji se zove izborni program gospođe Grabara Kitarović? Moj program nisu parole, nego vrlo konkretne stvari, što za mene može čak biti rizično. Kad ste konkretni, kad ne prodajete maglu, izloženost kritici je puno veća. Iako sam vrlo precizno govorio o ciljevima ustavnih promjena, opsežan pisani tekst mog programa objavit ću uskoro.

Ovaj zapaljivi javni diskurs koincidira s izbornom pobjedom Kukuriku koalicije. Nakon toga prvo Crkva, a onda i HDZ, na čije čelo dolazi Tomislav Karamarko, počinju aktualnu vlast, u koju ubrajaju i vas, proglašavati nenarodnom i jugofilskom.

– Svatko bira politiku kojoj je dorastao.

Osjećate li vi neku jugonostalgiju?

– Nije mi jasno gdje oni pronalaze sve te silne jugofile, srbočetničke sluge, britanske špijune… Sve to spada u političku fantastiku. Upravo je objavljena cijela knjiga posvećena meni.

Zdravko Tomac, »Crveni predsjednik«.

– Da, napisao ju je čovjek koji je čitav život tražio crvenu nit, a na kraju je pronašao crnu. Inače, susrećem se i s prilično velikim brojem HDZ-ovaca, i neki moji prijatelji su u toj stranci, mnogi su sjajni ljudi. Ali, u stranci je, vidjeli ste, prevladala politika podjela na crne i crvene.

Sastajete li se s Karamarkom?

– Tri puta smo razgovarali otkad je predsjednik HDZ-a.

I na temelju tih je razgovora zaključio da ste vi jugofil?

– To njega pitajte. No, moram reći i da sam dosad pričao i s puno članova HDZ-a koji se nikako ne slažu s tom politikom unošenja tenzija i razdora u društvo, koja je rezultat strategije sadašnjeg vodstva HDZ. Žao mi je zbog toga, rado bih i s njima surađivao, ali oni su odabrali koncept razdvajanja društva koji je meni stran.

No, taj im koncept donosi uspjehe na izborima

– Brojke ne sugeriraju da je porastao broj HDZ-ovih glasača nego je drastično pao broj birača Kukuriku koalicije, koji nisu zadovoljni rezultatima koje je ona ostvarila.

Vaš je otac bio razmjerno visokopozicioniran u bivšem režimu. Pretpostavljam da vas je odgajao u jugoslavenskom duhu.

– Povijest je nosila mnoge promjene. Sad svi govore da su bili protiv Jugoslavije, ali ljudi su živjeli u toj državi i poštovali su je dok se nije izopačila i postala maćeha Hrvatima. Na referendumu su ljudi bili listom za razlaz.

Ustavna reforma

Portali opskurni po sadržaju, ali neki od njih dosta čitani, često vam izvlače vašeg oca, u stilu – kakav otac, takav sin.

– Iznose fantastične optužbe, ali lako je provjeriti gdje je moj otac bio krajem rata, je li bio na Golom otoku i što je radio 1971. O ovom zadnjem može se pitati gospodina Ivicu Vrkića koji je s njim surađivao.

Uz tu nacionalnu egzaltaciju, drugi dominantni element kampanje je činjenica da kandidati uglavnom pričaju što kao predsjednici ne bi mogli raditi, budući da im to ne bi omogućile ustavne ovlasti.

– Ja pričam samo što predsjednik može. Predsjednik je ovlašteni predlagatelj ustavnih promjena, što je jedna od njegovih važnih zadaća i najizravniji alat društvenih promjena kojim raspolaže. Sigurno, u konačnici će to biti zajednički rad sa Saborom, mnogim stručnjacima, političkim strankama.

Ali, je li to posao predsjednika Republike?

– Zašto ne, uostalom jednom je već na moju inicijativu mijenjan Ustav i unijeta odredba o nezastarjevanju pretvorbenog kriminala.

Ovdje je riječ o kompletno novom Ustavu.

– Tako je, svakome mora biti jasno da nema gospodarskih reformi ako nisu praćene dubokim institucionalnim reformama. Ako je sustav neefikasan, nepropustan, ako ne može biti podrška gospodarskim mjerama, onda nema reformi. Ili strukturalne reforme, ili nastavak recesije.

U redu, ali imate li primjer da je neki predsjednik u parlamentarnoj demokraciji pokrenuo ustavnu reformu?

– Ako budem prvi, bit ću na to ponosan.

Stjepan Mesić je deset godina bio predsjednik, a pamti ga se isključivo po umirovljenju sedmorice generala. Nije li tu u pitanju vaša želja da, u okolnostima suženih ovlasti, i vi po nečem ostanete trajno zapamćeni?

– Mislim da je to plemenita namjera, želim da se do kraja mojeg mandata promijeni Ustav. Moja ambicija dobra je za Hrvatsku.

Neobično vas je zamisliti kako prikupljate potpise za referendum o ustavnim promjenama.

– Nadam se usvajanju Ustava u Saboru. A ako bude trebalo, sigurno ću imati dovoljno podupiratelja koji će me podržati na eventualnom referendumu i obaviti taj posao.

I onda ćete zajedno s njima kutije s potpisima donijeti predsjedniku Sabora.

– Ustav je vrlo ozbiljna stvar i ako nitko drugi neće pokrenuti njegovu nužnu izmjenu, morat ću to ja.

Korektiv, a ne oporba

U situaciji kad kandidati obmanjuju birače, stvarajući kod njih iluziju da će nešto kao predsjednici moći, a neće, nije li najbolja opcija ukidanje neposrednih predsjedničkih izbora? Vi ste uvijek bili protiv toga.

– Apsolutno, to bi predsjednika zaista pretvorilo u fikus.

Zašto bi to bilo loše?

– Pa tko bi onda pokrenuo ustavne promjene. Uostalom, 90 posto građana se izjašnjava da žele birati predsjednika neposredno.

Možda bi većina građana željela i da predsjednik faktično upravlja državom? Zašto ne bismo onda vratili polupredsjednički sustav?

– Nisam za to, sadašnji sustav parlamentarne demokracije u temelju je dobar.

Vaši vas protukandidati optužuju da niste ništa poduzeli kako biste Vladu usmjerili u dobrom pravcu.

– Vlada je autonomna. Ali, možete preko google pronaći dosta naslova tipa predsjednik Josipović upozorio, napao Vladu i slično. Načelno govoreći, ustavna pozicija predsjednika nije da bude oporba nego da surađuje s Vladom. Korektiv, ali ne oporba. Ta silna želja da se predsjednika stavi u ulogu oporbe pokazuje da oporba ne radi svoj posao, pa se predsjednika pokušava isturiti kao glavnog oponenta. Predsjednik ne daje naloge Vladi, uvijek sam se kretao u okvirima koje nude slovo i duh Ustava.

Vaši protukandidati tvrde da će realnu političku moć preseliti na Pantovačak.

– To nije moguće. Vlast je po Ustavu podijeljena tako da izvršnu vlast u najvećoj mjeri obavlja Vlada.

U ove tri godine bilo je između vas i premijera Milanovića i loših faza.

– Bilo je tema oko kojih se nismo bili na sasvim istoj liniji, ali globalnu politiku dijelimo.

Da Milanović nije vas i Ljubu Jurčića predložio za SDP-ove kandidate za predsjednika Republike, vi danas ne biste bili tu.

– Demokratski je od gospodina Milanovića da je predložio dvojicu kandidata. Ja sam pobijedio.

Svejedno, osjećate li neku obavezu prema Milanoviću?

– Još dok nije bio premijer, a naslućivalo se da će to biti, rekao je da razumije da od trenutka kad postajem predsjednik moja stranačka veza sa SDP-om prestaje, da moram biti neovisan i da će biti trenutaka kad ćemo imati i različite stavove o pojedinim pitanjima. Tako je i bilo. Nisam siguran da su druge stranke i kandidati sposobni za takvu politiku i odnose.

Druga Republika

HDZ vam je suprotstavio kandidatkinju koju se percipira kao umjerenu, smatrajući da će na taj način imati više šansi protiv vas. Međutim, nekako je opća ocjena da Kolinda Grabar Kitarović predstavlja teško razočaranje.

– Ne bih komentirao druge kandidate. Rekao bih tek da već šest mjeseci imamo vrlo stabilne rezultate istraživanja javnog mišljenja i nadam se da će tako i ostati.

Kakva su postignuća »Nove pravednosti«?

– Po mojem sudu ona je ostavila ozbiljan trag u društvu. Nije riješila sve pojedinačne nepravde, ali promijenili smo odnos društva prema korupciji i nezakonitostima. Danas možete biti na bilo kojoj poziciji, od predsjednika do portira, ako ste u korupciji nećete mirno spavati.

U tome ima i vašeg doprinosa?

– Apsolutno, spomenuo sam promjenu Ustava koju sam inicirao. Ideja pravednosti široko je prihvaćena. Sada, kao kontinuitet, predlažem temeljite ustavne promjene kako bi se, osim onog što sam već naveo, osigurao veći utjecaj građana na politiku i decentralizirala država.

Želite kreirati jedan novi politički sustav?

– Bolje je reći modificirati sustav. Zato je ključan termin – Druga Republika. Iz tranzicijskog moramo prijeći u posttranzicijsko društvo.

KARAMARKO OČEKIVAO DA ĆE NAS OPET BLOKIRATI U VUKOVARU

U Vukovaru je neki dan na kraju sve prošlo u redu, iako je bilo pokušaja koji su podsjećali na lanjske.

– Nisu to bili baš beznačajni pokušaji. Članovi Stožera organizirali su grupu, koja je bila puno manja nego ona prošle godine, i izostali su sa službenog dijela programa u krugu bolnice. Tamo nije bilo niti Tomislava Karamarka niti Kolinde Grabar Kitarović.

Je li to bila njihova pogrešna procjena?

– Jasno je da su se izdvojili i krenuli naprijed očekujući da će se dogoditi što i prije godinu dana, da službeni dio kolone bude odsječen. I zaista, na istom se mjestu ponovno pokušalo napraviti blokadu. Ali, ovaj put ljudi su znali za mogućnost manipulacije. Razumjeli su to branitelji, građani, i brojni političari neovisno o stranačkim ili bilo kojim drugim bojama.

Zato su oni koji su pokušali opstrukciju kolone potpuno izolirani. Bilo je kasnije zabavno slušati gospodina Karamarka kako izražava zadovoljstvo jedinstvom kolone. Taj koncept razjedinjavanja naprosto je propao, građanke i građani koji su došli odati iskrenu počast Vukovaru nisu krenuli s njima nego su ostali u službenoj Koloni. Pobijedila je ona Hrvatska koja iskreno osjeća tugu za vukovarskim žrtvama i koja je zna pokazati na dostojanstven način.

Bi li to moglo pridonijeti splašnjavanju tenzija u Vukovaru?

– Nadam se. U Vukovaru sam u mandatu bio 16 puta. Sada mi o Vukovaru pokušava dijeliti lekcije protukandidatkinja koja je tamo po vlastitom priznanju prvi put. Dan prije Kolone sjećanja u Vukovaru sam se sastao s mnogim braniteljima koji su do zadnjeg dana bili u gradu.

Jednako tako, prije tjedan dana održao sam predavanje u Vukovaru. Tom sam se prilikom također sastao s braniteljima, ali i s pripadnicima srpske i drugih manjinskih zajednica koji zajedno predlažu novo, kompromisno rješenje u vezi sa ćirilicom. Tamo se ozbiljno mijenja klima i vjerujem da će se u dogovoru s Vladom pronaći razumno, kompromisno i zakonito rješenje.

U SUĐENJU PERKOVIĆU ME ZANIMA SAMO PRAVDA

Premijer Milanović tvrdi da ga uopće ne zanima proces u Münchenu, kod vas je to sigurno drukčije, jer Josip Perković je otac vašeg savjetnika za nacionalnu sigurnost.

– Čitam novinska izvješća i to je sve.

I valjda držite fige da otac vašeg savjetnika bude oslobođen.

– Jedino se nadam da će pravda biti zadovoljena, ma kakva ona god bila.

Nemate posebnih želja u vezi s Josipom Perkovićem?

– Ne, želim pravdu. Sud će utvrditi je li pravda oslobađajuća ili osuđujuća presuda.

Izvor: Novi list

Ostavite komentar

comments