Početna / Vijesti / Josipovićev pionir mužnje državnih para

Josipovićev pionir mužnje državnih para

‘Marko Rakar nije moj savjetnik’, s usiljenim smiješkom i teško skrivenom nervozom Ivo Josipović pokušavao je objasniti sasvim novu afericu koja mu je ovih dana natovarena za vrat. Njegovi problemi kao da se množe geometrijskom progresijom, a čovjek sve očitije pokušava ostaviti dojam bezbrižnosti. I to neuspješno. Obični promatrač ponekad poželi da predsjednik jednostavno vrisne, pukne, zadere se i pokaže barem jednu emociju koja ne bi izgledala kao dosadna lažna suzdržanost.

Rakar-Josipović

Baš na Rakarovu slučaju pojavila se idealna prilika: gospodin doista nije njegov savjetnik, iako je to bila žarka želja obojice, samo što im se prije pet godina ispriječila sitnica zvana milijun kuna poreznog duga. U doba žustro proklamirane Nove pravednosti, angažman ove zvijezde nevladinog sektora na Pantovčaku više se nije ni razmatrao jer je u startu zvučao kao blasfemija, dok danas – nakon što je predizborna parola do temelja razgažena i ofucana – više nije nemoguć.

A kako će pokazati otkriće tportala, koje je potom savršeno produbio tjednik Novosti, nema te principijelnosti koja neće biti izrugana i nema tog zakona koji se ne može zaobići – pa i ako su u pitanju bljedunjavi populist s popeglanim imidžom štrebera ili mladi jurišnik s aureolom prvoborca transparentnosti i borbe protiv korupcije. Na ovom mjestu treba zastati i ponoviti nekoliko ključnih detalja, čisto faktografije radi: čovjeka kojega je iz principijelnih razloga – odnosno poreznog duga – javno šutnuo odmah nakon izbora, Josipović je u međuvremenu polutajno prigrlio, pa mu preko drugova strateški raštrkanih po raznim ministarstvima i državnim poduzećima udijelio posliće od najmanje milijun kuna. Bez natječaja.

Najviše je priložio Mirando Mrsić, Rakarov kolega iz prošle predsjedničke kampanje, nešto je došlo preko Milanke Opačić, simbolično su se uključili Jakovina i Grčić, a lova je stizala i od prijatelja i bivših poslovnih partnera uhljebljenih na nižim javnim i višim menadžerskim funkcijama. Sve skupa izgleda kao krasan poligon za čije bi detaljno proučavanje trebalo formirati kakvu posebnu aplikaciju ili računalni program – samo da pionir građanskog aktivizma na ovom polju istovremeno nije i glavni objekt istraživanja.

Marko Rakar je, naime, lik koji je prije svega prepoznat u političkim i parapolitičkim krugovima kao nekadašnji enfant terrible nevladine scene: on je zaslužan za zaobilaznu objavu Registra branitelja, on je inženjerskom preciznošću temeljito analizirao državnu potrošnju i kao krunu svog rada predstavio projekt ‘Vjetrenjača’, svojevrsni registar javne nabave u kojemu se na jednom mjestu moglo vidjeti tko koliko troši i koji su povlašteni igrači u manevriranju državnim parama.

Sve dok njegovi nisu došli na vlast. Vjetrenjača se tada naglo pokvarila, taman kad je trebala registrirati kako se njen gazda omastio poslujući s državom. Novi Rakar je najednom postao potencijalni predmet proganjanja onog staroga, silno nabrijanog na muljanje javnim sredstvima.

Zvuči dosta blesavo, ali u Hrvatskoj je zbilja moguće bez natječaja, jednim zgodnim prijateljskim dogovorom sa stranačkim pajdašima, potpuno u skladu sa zakonom izvući milijunske iznose tako što ćeš ih usitniti da se svi provuku ispod magične granice od 70 tisuća kuna. Deset tisuća eura tamo, deset tisuća ovamo, najmanje četrnaest takvih poslića i eto ti sasvim lijepe svotice za silno stručne ‘savjete’, ‘analize’ i ‘prijedloge’. Pa je tako i naš glavni junak solidno iskoristio besposleni predsjednički ciklus da bi se posljednjih dana vratio u Josipovićevo jato i preuzeo misterioznu ulogu u predizbornom stožeru.

I dalje duguje popriličnu svotu novca na ime poreza, otprilike 600 tisuća kuna, ali takvim sitnicama Josipović se odavno ne zamara. Još od slučaja svog donatora i slavnog USKOK-ova krunskog svjedoka Roberta Ježića. Čovjek ne zna što bi u cijeloj priči trebalo biti iritantnije: činjenica da čak i uoči izbora Josipović ima dovoljno debeo obraz da ipak angažira velikog poreznog dužnika ili da je ovaj u pet godina uspio temeljito uništiti vlastitu reputaciju i iz borca protiv namještenih natječaja preobraziti se u prvoborca njihova izvrdavanja. I da je bio dovoljno nepametan ne riješiti barem taj pišljivi dug državi, kad je već izvukao milijune od iste te države.

Ili, recimo, da se nitko više ni ne uzbuđuje zbog podatka da je sustav javne nabave postavljen tako da ga je vrlo jednostavno zaobići i lupati maloumna objašnjenja o ‘poslovima različite prirode’ koji se uvijek dogovaraju sa ‘stručnim i pouzdanim partnerom‘, a baš svaki put se uklapaju i u okvire za koje treba raspisati natječaj.

Ne znaš je li gore što te prave budalom ili što to rade u skladu sa zakonom.

Autor: Damir Petranović

Izvor: tportal.hr

Ostavite komentar

comments