Početna / Izdvojeno / Karamarko spasio Pantovčak: Direktno izabrani predsjednik nužan Hrvatskoj

Karamarko spasio Pantovčak: Direktno izabrani predsjednik nužan Hrvatskoj

Tomislav Karamarko je taj čija bi slika trebala biti najbolji plakat u borbi za ideju o tome da se funkciju predsjednika države u ovoj zemlji još dugo, dugo vremena ne smije svesti samo na figuru

Foto: Filip Brala

Foto: Filip Brala

Dugo, godinama se dobrom dijelu javnosti činilo da je možda ipak ta funkcija – suvišna. Da je prevladana, preslaba, da je nepotrebna hrvatskoj demokraciji, da samo opterećuje državni proračun i tek povremeno zaiskri sukobom političkih taština. Dugo se, dakle, činilo da Hrvatska (više) ne treba direktno biranog predsjednika Republike i da tu funkciju valja svesti samo na protokolarni parlamentarni dogovor.

Ovih dana, međutim, postaje prilično razvidno koliko je to razmišljanje promašeno. Hrvatska demokracija i dalje nužno treba direktno biranog predsjednika (ili predsjednicu, svejedno) države. Hrvatska demokracija, naime, u šestoj godini ekonomske krize, na samom je rubu otklizavanja u dvije krajnosti – (prijeteći) kaos i čvrstu ruku kao “jedini” izlaz za sređivanje situacije.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko ni ne skriva svoju ambiciju da u Hrvatsku uvede kancelarski sustav i da predsjednika pospremi u džep svojih parlamentarnih kombinacija. Volja za moć je tolika da se nije uspio suzdržati ni usred kampanje kandidatkinje svoje stranke, pa je izlijetanjem s pričom o ukidanju izbora za predsjednika Republike Kolindi Grabar Kitarović napravio solidnu štetu i skrenuo fokus cijele kampanje s priče o gospodarstvu i Vladi (što inače forsira HDZ) na priču o promjeni sustava i povjerenju u vlastitu kandidatkinju.

Na cesti, pak, uz službene razloge koji su i nakon dva mjeseca prosvjeda potpuno nejasni, prosvjeduje priručna ekipa branitelja i invalida Domovinskog rata koja povremeno prijetnjama i ikonografijom nastoji utjerati strah u kosti vladajućima i (pogotovo) građanima koji vlast simpatiziraju.

Na političkim skupovima, pak, Karamarko govori o promjenama Ustava (potrebna dvotrećinska većina u Saboru), školskih udžbenika, lustraciji i “neuspjehu pomirbe”. Politički protivnici za njega su oni koji nikad nisu ni željeli Hrvatsku, a četvrt stoljeća nakon pada Berlinskog zida i usred zemlje koju izjeda metastazirani kapitalizam, otvara frontove protiv “crvenih” i “komunista”.

Ukratko, predsjednik HDZ-a je solidan materijal za budućeg hrvatskog autokrata, a njegove deklarirane političke namjere opasno vonjaju na žudnju za diktaturom.

Ukratko, Tomislav Karamarko je taj čija bi slika trebala biti najbolji plakat u borbi za ideju o tome da se funkciju predsjednika države u ovoj zemlji još dugo, dugo vremena ne smije svesti samo na figuru.

Istina, Pantovčak nema onoliko snage koliko imaju Banski dvori. Vlada je najvažnija sastavnica političke vlasti u Hrvatskoj. Međutim, direktno izabrani predsjednik Republike najbolja je brana eventualnim jednoumnim ambicijama šefova Vlada ili nekih drugih dijelova društva.

Uostalom, najjači državnički potez u prvom desetljeću 21. stoljeća u ovoj zemlji bilo je proptno umirovljenje general-pučista koje je odradio predsjednik Republike Stipe Mesić.

Dvoje šefova Vlada koji su imali suživot s glazbenikom na Pantovčaku, Kosor i Milanović, također bi mogli pričati o “bodljama na fikusu”. Uostalom, ako se ne sjećate Josipovićevih prepirki i sukoba s premijerima – sjećaju se internetske tražilice.

Predsjednik države koji ima direktni izborni legitimitet, tako, ostaje brana bilo kakvim totalitarnim tendencijama koje bi mogle proizići iz apsolutne vlasti osvojene na parlamentarnim izborima. Ostaje, ako ništa drugo, faktor na koji bilo koji wannabe gospodar Svemira mora računati kao kamenčić u cipeli. A gospodari Svemira mrze kamenčiće u cipeli.

Čak i ako na ovim izborima pobijedi Karamarkova kandidatkinja, nije uputno sumnjati da će se Grabar Kitarović samoodreći ovlasti koje joj daje Ustav RH i (eventualni) glasovi građana na izborima. Nema svevlađa ako su građani svojim glasovima izabrali (i) nekog drugog.

Uostalom, i sama kampanja direktnih kandidata, prepucavanja, sučeljavanja i otvorena politička bitka, služe kao solidna demokratska škola građanima zemlje u kojoj je parlamentarna demokracija još ne potpuno savladano, i zapravo, sve suspektnije gradivo.

Stoga, ako je ikad i bilo sumnje, wannabe kancelar Karamarko ju je upravo posljednjih potpuno izbrisao: Hrvatskoj je, kao demokratski balans, jednostavno nužan direktno izabran predsjednik Republike. Ili predsjednica, svejedno.

Autor: Jasmin Klarić
Izvor: novilist.hr

Ostavite komentar

comments