Početna / Vijesti / KOLUMNA DRAGE PILSELA: Analiza prvoga mandata Ive Josipovića (1)

KOLUMNA DRAGE PILSELA: Analiza prvoga mandata Ive Josipovića (1)

Ok, u žiži smo kampanje, konačno, i kako rekoh, u drugi će krug, dođe li do njega, ja mislim sa Ivom Josipovićem ipak proći Kolinda Grabar Kitarović bez obzira što joj je kampanja neinventivna a ona sama dozlaboga šuplja i neuvjerljiva.

Foto: ivojosipovicprh

Foto: ivojosipovicprh

U idućih šest ću se tekstova (brzo će ići jedan za drugim) pozabaviti analizom prvoga mandata Ive Josipovića u slijedećim temama: 1) stabilnosti poretka; 2) dostupnosti građanima; 3) otvorenosti i uravnoteženosti; 4) promoviranja postupnih promjena; 5) inicijativa za poboljšanje standarda građana i gospodarskog stanja u državi i 6) vanjskopolitičkih ciljeva i međunarodnog kredibiliteta zemlje.

(Ovo ”prvoga” nije moja neka glupost već način da stavim do znanja kako sam jako uvjeren da će doći i do drugoga mandata, da zaista mislim kako je drugi mandat Ive Josipovića optimalno riješenje za Republiku Hrvatsku te osim toga jer ću napisati i nekoliko tekstova o tomu što bi se u tom drugom mandatu trebalo očekivati i dogoditi).

Ništa me u vezi Kolinde Grabar Kitarović ne smeta toliko (zaista, niti jedna od njenih muljaža ni manipulacija) koliko njena opetovana tvrdnja (koju je možda pokupila od nihilističkih, zločestih i potpuno neupučenih novinarki i novinara) da ”Josipović nije učinio apsolutno ništa”.

Ovako to govori kandidatkinja HDZ-a, koju pak njen stranački šef izrijekom smatra nevažnom pojavom (u istom tjedniku):

”On (Ivo Josipović, op.D.P.) nije učinio apsolutno ništa. Možete li se sjetiti ičega bitnog što je on napravio za ovu državu? Možete li se sjetiti ijednog njegovog bitnog stava?…” (Intervju za tjednik Globus: ”Josipović je pet godina prodavao maglu. Odakle mu obraz da traži novih pet godina?”, razgovarala Janja Franko, broj 1253. od 12.12.2014.).

Pa, da krenemo. Gospođo Grabar Kitarović: Read my lips – ”That’s bullshit”.

Najprije, kako samog sebe vidi Ivo Josipović:

”Prvi mandat temeljio sam na ostvarenju dvaju važnih ciljeva – na pokretanju projekta društvene pravednosti i na ostvarenju punopravnog članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Uz to, vidljivo su poboljšani odnosi sa svim susjednim državama.

Koncept Nove pravednosti polazi od promjene morala koji su karakterizirale društvene devijacije najjače izražene u nezakonitoj i nemoralnoj pretvorbi i privatizaciji, klijentelizmu te nedovoljnoj razvijenosti društvene odgovornosti i ljudskih prava. Danas mogu ustvrditi da je koncept široko prihvaćen, da je došlo do ozbiljnih promjena u svijesti građanki i građana u odnosu na korupciju te druge oblike nezakonitosti i nemorala. Ali koncept pravednosti nikada nije dovršen. Prihvaćen je i sljedeće će ga generacije, bez obzira na to tko obnaša koju dužnost u državi, nastaviti dograđivati.

Povratak odgovornosti i morala u politiku kao temelj pravednog društva – to je bila i ostaje moja politička misao vodilja. Obnova vrijednosti jednakosti i slobode, novo razumijevanje odgovornosti političara i odbijanje politike pomirenja s devizom ‘tko je jamio…’.

Na pitanje što je učinjeno u ostvarenju ideje pravednosti možemo odgovoriti ocjenama relevantnih međunarodnih izvora. Prema objektivnim mjerilima svjetskih indikatora vladavine i upravljivosti (Worldwide Governance Indicators i Transparency International, 2014. (1, 2), u razdoblju mojega mandata od 2009. do 2013. godine očigledan je rast indikatora vladavine prava i snažno povećanje kontrole korupcije.

Društvena je klima potpuno promijenjena i danas nitko tko se bavi korupcijom ili drugim kriminalom, bez obzira na funkciju koju obavlja, ne može računati na to da će izbjeći pravdi. Korupcija i kriminal veliko su društveno zlo. Danas su i veliki osobni rizik svakog pojedinca koji odabire takav životni put.

Ključan doprinos tome dale su promjene Ustava koje sam inicirao 2010. godine, koje su dokinule zastaru kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji te kaznena djela ratnog profiterstva.

O promjeni društvene klime najbolje govori broj visokih dužnosnika kojima je suđeno ili kojima se sudi za različita kaznena djela. To je moj i naš obračun s korupcijom iz prošlosti i borba za uspostavu vladavine prava. Ustavne promjene koje predlažem za drugi mandat daju sustavne pravne, institucionalne i demokratske odgovore te rješenja kako stvoriti društvo nulte tolerancije na korupciju u političkim strankama i pravosuđu.

S druge strane, socijalna je pravednost na posebnom iskušenju zbog rastuće nezaposlenosti i siromaštva. Ipak, koncept pravednosti snažno je promovirana i prihvaćena vrijednost koju ne može ignorirati nijedna politička grupacija koja obnaša vlast. Naše društvo snažno ispoljava osjećaj pravednosti kao i potrebu za društvenom pravdom, a u to sam i osobno uložio najveći napor svojega prvog mandata, te od toga ne odustajem sve do zajedničkog osjećaja da živimo u pravednu društvu.

Kroz obavljanje ustavnih dužnosti i izvornih nadležnosti koje Ustav Republike Hrvatske predviđa za Predsjednika (vanjska politika, obrana i nacionalna sigurnost te briga o redovitom i usklađenom djelovanju državnih tijela), osigurao sam stabilnost i sigurnost države i u turbulentnim vremenima te podigao ugled naše države u međunarodnoj zajednici i unaprijedio odnose sa susjedima. Pokazao sam da mogu i znam osigurati usklađeno djelovanje i stabilnost državne vlasti te djelovati zajednički s Vladom i Saborom na ostvarenju strateških ciljeva i interesa Republike Hrvatske.

Surađivao sam s dvije ideološki različite Vlade i dva politički različito profilirana sastava Sabora Republike Hrvatske, kako bismo zajednički osigurali da povijesni napori generacija za uspostavom demokratske vlasti, vladavine prava, stabilnosti institucija i ljudskih sloboda rezultiraju članstvom Hrvatske u Europskoj uniji.

Pokazao sam da znam i mogu djelovati politički samostalno i autonomno u skladu s ovlastima koje mi daje Ustav te da su političke različitosti u odnosu na praktične politike vlada s kojima sam surađivao bile rezultat mojih uvjerenja i spoznaja, a ne apriornih ideoloških predrasuda ili potrebe za uspostavljanjem političkog patronata.”

Analizirajmo, dakle, Josipovićev mandat. Prva tema: 1) Stabilnosti poretka.

Prisežući za Predsjednika Republike Hrvatske u siječnju 2010., Predsjednik Josipović naglasio je kako želi biti predsjednik svih hrvatskih građana, ali i beskompromisno afirmirati vrijednosti demokratskoga društva, pravednosti i društvene solidarnosti. Naglasio je kako će savjesno i vrijedno obavljati dužnost koja mu je povjerena i da će uložiti svu snagu, znanje i sposobnost da njegov rad opravda povjerenje građana koje mu je iskazano na posljednjim predsjedničkim izborima.

U svom prvom mandatu, Predsjednik Republike je bio jamac stabilnosti političkog poretka u Hrvatskoj. Ta je uloga bila iznimno važna zbog toga što je tijekom njegova mandata došlo do promjene vlasti (2011.), a također se nastavilo pogoršanje stanja u gospodarstvu, što je dovelo do porasta nezaposlenosti.

Najveća hrvatska politička stranka, HDZ, koja je bila na vlasti – uz jedan prekid – kontinuirano od 1990. do 2011., suočila se sa sudskim procesom ne samo protiv bivšeg premijera, Ive Sanadera, nego i protiv same stranke. S druge strane, i stranka koja je preuzela vlast 2011. – SDP – se do sredine 2014. suočila s padom popularnosti i podrške, te s unutrašnjim previranjima.

Predsjednik Republike je u tim okolnostima bio ključni jamac da se unutar-stranačke krize, kao i promjene statusa glavnih političkih stranaka ne pretvore u opću političku i društvenu krizu, koja bi vodila destabilizaciji poretka.

Kao osoba koja već i po funkciji ne pripada nijednoj političkoj stranci, Predsjednik Republike je bio otvoren za sve političke stranke, te je uvijek inzistirao na demokratskom karakteru političkog sustava. Njegova pozicija bila je pozicija nestranačkog predstavnika narodne volje, neposredno izabranog na demokratskim izborima. Uloga Predsjednika je da stoji iznad političke arene, i da osigura jedinstvo sustava, njegovu stabilnost i njegovo cjelovito funkcioniranje, bez obzira koja stranka je na vlasti, a koja u oporbi. Tu ulogu je Predsjednik Republike ostvario jako dobro, gotovo pa besprijekorno.

Stabilnost poretka u Hrvatskoj – bez obzira na nezadovoljstvo građana izvršnom vlašću – je osobina kojom se zemlja može ponositi. I u dugotrajnijim demokracijama su se u godinama gospodarske krize dogodile pojave kao što su: povećanja političkog nasilja, pokušaji suspenzije demokratske volje građana, a pojavili su se i razni radikalni pokreti i pojedinci. U nekima je iz krize bilo moguće izaći tek s formiranjem nestranačkih vlada stručnjaka, što znači da sam politički sustav nije bio u stanju prevladati probleme.

Ništa od toga nije se dogodilo u Hrvatskoj. Štoviše, unatoč teškoj gospodarskoj krizi, u političkom smislu Hrvatska je ostala stabilna zemlja. To je, u velikoj mjeri, zasluga Predsjednika Republike: njegove politike dijaloga i usuglašavanja i s ljevicom i s desnicom (zbog čega ga neupućeni i zločesti nazivaju ”lignjom”), njegovog jasnog razumijevanja uloge koju kao Predsjednik Republike ima.

Ponekad su mu mediji ili pojedinci iz javnog života prigovarali da ne kritizira vladu i ne poziva je ”na red”. Na to se sada očito kači i Kolinda Grabar Kitarović. Ti prigovori čuli su se i kad je na vlasti bio HDZ i sad kad je na vlasti SDP.

Uloga Predsjednika Republike nije da bude vođa oporbe ni u odnosu prema poziciji niti prema opoziciji. Predsjednik je simbol državnog suvereniteta i kao takav ne smije preuzimati odgovornost koja pripada Vladi. Svako aktivnije uključivanje Predsjednika u stranačku politiku bilo bi prekoračenje njegovih ovlasti.

Hrvatska je već imala takve situacije – u kojima je Predsjednik Republike bio ujedno i predsjednik vladajuće stranke: no, taj se sustav pokazao suviše riskantnim, jer je omogućavao zloupotrebe. Napušten je u 2000-ima.

Predsjednik Republike ima značajnu ulogu u našem političkom sustavu. On je jamac njegove cjelovitosti i stabilnosti – simbol, ali i kreator jedinstva zemlje.

Je li Predsjednik Josipović uspio u tome cilju? Ja mislim da je. Više od bilo kojeg od svojih prethodnika, on je ostvario tu funkciju, kao osoba koja je uvijek tražila kompromis i konsenzus, te je upozoravala da sve stranke i pojedinci u javnom životu moraju prije svega imati za cilj boljitak Hrvatske.

U demokratskom sustavu je legitimno imati različite ideje o tome što predstavlja boljitak i kako ga ostvariti – te se iz toga razvija pluralizam pogleda i stavova. Stranke predstavljaju te razlike, a Predsjednik predstavlja jedinstvo: jednu, nedjeljivu Hrvatsku.

Hrvatskoj danas treba više, a ne manje jedinstva: više solidarnosti, više razmišljanja o općem a ne posebnom interesu, više zajedništva a manje ideoloških, svjetonazorskih i političkih razlika. To ne znači sprečavanje pluralizma u politici. Predsjednik Josipović je poticao taj pluralizam time što je održavao dijalog sa svima – i s onima s desnice i s ljevice.

U svom savjetničkom timu i uredu, on je okupio ljude različitih političkih i svjetonazorskih pozicija, upravo jer je želio naglasiti da je funkcija Predsjednika Republike ta da ujedinjuje razlike.

Istodobno, nakon 1. srpnja 2013., tj. nakon ulaska u Europsku uniju, Hrvatska je ušla u novo razdoblje, u kojem više nema očiglednom nacionalnog cilja koji bi ujedinjavao sve opcije, na način na koji je to bilo moguće od proglašenja samostalnosti do tada. Oko ključnih nacionalnih ciljeva dosad je uvijek postizan konsenzus: i oko pitanja nezavisnosti, i oko rata i teritorijalnog integriteta, i oko ulaska u euroatlantske organizacije. Jedinstvo nam, međutim, i dalje treba – kako bismo prevladali gospodarsku i društvenu krizu.

Fragmentacija političke scene i kriza tradicionalnih stranaka, nepopularnost političara i kritika njihova djelovanja – sve su to pojave koje su obilježile razdoblje nakon ulaska Hrvatske u EU-u. U tim je okolnostima, vjerujem, objedinjavajuća uloga Predsjednika Republike jednako tako važna kao što je bila i dosad. Možda je čak i važnija, s obzirom na moguću destabilizaciju političkog i stranačkog sustava, odnosno pojavljivanje novih opcija: i na desnici i na ljevici.

U tom smislu, treba naglasiti i da je visok ugled kojeg je Predsjednik Republike konstantno uživao u ove četiri i pol godine, bio potvrda uspjeha Predsjednikove politike.

Rejting nije stvar osobnog prestiža niti taštine – on je znak da onaj čiji je posao da ujedinjuje različitosti koje postoje u Hrvatskoj, radi dobro svoj posao. Dužnost je Predsjednika Republike da ima ugled u svim segmentima društva – a to predsjednik Josipović ima: i to unatoč padu popularnosti i podrške svim drugim akterima na političkoj sceni. Činjenica da  je podrška radu Predsjednika Republike trajno bila visoko pokazuje da su građani prepoznali i da visoko cijene njegov rad i njegove uspjehe.

(Nastavlja se).

Piše: Drago Pilsel

Izvor: predsjednicki-izbori.hr

Ostavite komentar

comments