Početna / Kolumne / Čitanje Pantovčaka / KOLUMNA DRAGE PILSELA: I mama u Argentini zna da treba glasati za Josipovića

KOLUMNA DRAGE PILSELA: I mama u Argentini zna da treba glasati za Josipovića

Foto: ivojosipovicprh

Foto: ivojosipovicprh

Evo, prošlo je i treće televizijsko sučeljavanje, ono cirkusko, na HTV-u o kojem neću puno govoriti jer što je bilo gore: Koncepcija? Trčkaranje Danijele Trbović po studiju? Nesposoban realizator koji ne zna s kamerama? I to je ta moćna državna oliti javna televizija? Za krepat!

Uopće, televizije, sve tri, su se pokazale nedoraslima ozbiljnih izazova kakvi su predsjednički izbori. Hvala Bogu da je ta šarada završila ali ja imam svega sat, sat i pol da napišem moju posljednju kolumnu prije izborne šutnje jer tekst valja postaviti prije pola noći na portalu.

Ipak bih nešto izdvojio iz ovoga posljednjega sučeljavanja a to je izjava Kolinde Grabar Kitarović, baš na kraju emisije, da se ona ”znala zbrinuti”. Naravno, i ja bih bio opušten i cool kada bih znao da me čeka plaća od 20.000 eura, da, dobro ste pročitali, 175.000 kuna u centrali NATO-a u Bruxellesu ne uspije li eksperiment Vase i Karamarka.

Jučer na Božić, razgovarao sam s majkom koja je u Buenos Airesu i pitao sam ju je li se odlučila za koga će glasati u nedjelju u našemu veleposlanstvu?

”Naravno”, rekla mi je, ”meni se najviše sviđa Ivo Josipović. Ovima iz HDZ-a uopće ne vjerujem. Doktor Kujundžić je potreban u bolnici, a momak, kako se zove?” –”Sinčić, mama, Ivan Sinčić”, ”Da, dečko neka završi fakultet, neka nešto nauči od života pa za pet ili deset godina možda bude zreliji i upućeniji u to kako se vodi i predstavlja država”.

Moja mama je, kao i većina Argentinaca, strahovito ljuta na argentinsku predsjednicu koja je, jer je u toj zemlji predsjednički sustav, ujedno i šefica Vlade, a stvari ne idu dobro, dapače, mnogo je gore nego u Hrvatskoj. Sestra je, kaže mama, platila kilo jabuka 30 pesosa, skoro 8 dolara! A meso, koje je sinonim za hranu u mojoj rodnoj zemlji, postao je veliki luksus. Šefica države uništava tamošnju temeljnu agrarnu ekonomiju.

Shvatila je moja mama da mi imamo parlamentarnu demokraciju a zna i koje su ovlasti hrvatskog predsjednika. Pa ne čini grešku koju čine mnogi građani, dobar dio onih u emigraciji bez političke i građanske kulture, ali i ovdašnjih novinarki i novinara, koji terete Ivu Josipovića za lošu vladinu politiku.

I kaže moja majka, Erika se zove, da želi da ju u zemlji i svijetu predstavlja osoba od ugleda, bez korupcionaških afera, s jasnom vizijom kako to Hrvatsku pretvoriti u zemlju lijepe budućnosti i blagostanja. Naime, mama planira se vratiti za stalno u rodni Zagreb. Sigurna je da je Ivo Josipović do sada bio dobar predsjednik i dopada joj se ideja decentralizacije, to jest regionalizacije Hrvatske i smanjenja strahovite administracije koja guši zemlju.

U redu, sredili smo stvari u obitelji ali, što sa građanima i građankama koje još nisu odlučili i koji ne vjeruju da je izlazak na izbore važna stvar?

Ja sam kroz prethodnih 15 kolumni pokušao objasniti zašto bi bilo pametno glasovati za Ivu Josipovića i što je pogrešno kod protukandidata. Ne mislim da se trebam sada ponavljati.

Želio bih svima onima koji se još premišljaju ili onima koji misli da nije njihova stvar izaći na izbore uputiti jedno razmišljanje.

Kada stvari ne idu dobro ili kada nas zadesi tragedija inmanentno je, dakle, u našoj je prirodi da tražimo objašnjenja, da pokušamo stvari ”staviti u redu”, da iziđemo iz kaosa, da pronađemo smisao tamo gdje ga nema. Potrebno je u takvim slučajevima baciti pogled malo unazad. Uspoređivati i pametno zaključivati. Naime, nesiguran čovjek u prošlosti traži sigurnost a siguran u njoj traži inspiraciju i motivaciju.

I nema ništa praktičnije od dobre teorije ali u rukama dobrog majstora.

I tada, kada samo u gadnim problemima, kada smo u gabuli, kada smo dezorijentirani i pred velikim iskušenjima, važan je orijentir. Važan je autoritet, ponajprije moralni, osobe koju slijedimo ili čiju riječ slušamo.

Važni su nam autoriteti u životu. Važan nam je djed, ili baka, ako su bili mudri, dobri, velikodušni, brižni, radišni. Važni su nam majka ili otac, ili neka starija osoba čiji nam je savjet nasušno bio potreban.

U vremenima dezorijentacije i krize vrijednosti, ja tako vjerujem, Duh Sveti je, ne samo Katoličkoj crkvi, već i mnogim drugim kršćanima i ljudima drugih religija i svjetonazora, podario primjer osobe koja je već sada postala veliki Papa.

Slično je s nacijama ili državama. I njima su potrebni jasni lideri, osobe koje će znati sačuvati živce kada zagusti i ne izgubiti ravnotežu.

To su ljudi koji znaju formulirati i upravljati dobrim projektom.

Meni se čini da pred sobom imamo sjajan projekt a zove se Republika Hrvatska. Treba ga dograditi, remodelirari i treba na njenom čelu stati kvalitetna osoba.

Zbog čega je Hrvatska dobar projekt ili što neki projekt čini dobrim? Ovako zapravo: koje bi sve karakteristike naš državni projekt trebao imati da bude zaista dobrim?

Nabrajat ću neke karakteristike kako sam ih čuo na jednom predavanju prof. Tomislava Šole, stručnjaka za upravljanje baštinom i za marketing u muzejima.

Dobar se projekt bavi sadašnjošću. Prilagodljiv je. Ciljevi su mu mudrost i znanje. Koristan je. Častan u namjeri da posluži. Učinkovit u načinu djelovanja. Lijep je i udoban. Multidisciplinaran. Brendiran. Objektivan. Vjerodostojan. Autoritaran. Interpretativan. Koherentan. Različit. Potencijalan. Motiviran. Ukusan. Logičan. Duhovan. Itd, itd.

Mi imamo takav projekt ali nešto ne valja s nama i s našim vodstvom. Ne valja ni s okvirom realizacije našega projekta.

U tom projektu trebamo sudjelovati svi. I to na način da se angažiramo kako god tko može. A najelementarniji način da se angažiramo je taj da izaberemo lidera koji je sposoban tim projektom rukovoditi odnosno dotjerati okvir da se projekt zaista pokaže onako kako bi se dobar projekt trebao ponašati prema opisu prof. Šole.

Rekao sam i ponovit ću: moj je izbor da taj rukovoditelj projekta, koji se zove Republika Hrvatska, bude Ivo Josipović. Detektirao je naše probleme, upoznao je dobro naše potencijale i našu stvarnost, ima iskustvo, karakteran je ali skroman, izuzetan je znalac i veliki je radnik. Koncilijantan je i odlučan da stvari dovede do kraja.

Slijedeću sam metaforu iskoristio u nekim važnim trenutcima mojega života i opet ću jer smatram da je odabir šefa države u tako važnom ili osjetljivom trenutku za našu zemlju i važan trenutak u mojem životu.

Rekao bih da se nalazimo u sličnoj situaciji kao kada je dr. Martin Luther King Jr. poveo svoj tzv. ali glasoviti ”Marš na Washington” u kolovozu 1963. Imamo mogućnost da unovčimo jedan ček. Parafrazirat ću ga.

Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena.

Ali Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček. Dala im je ček bez pokrića: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Mi danas ovdje, na neki način, izborima koji su pred nama, obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala.

Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni.

Došli smo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

Moramo jasno znati reći sebi, ali i vlastima, i to im poručujemo: da ne možemo i ne želimo više sebi dozvoliti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti.

Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava. Zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada.

I mi imamo, kao Martin Luther King, jedan san. Naš san je Hrvatska u kojoj nećemo živjeti jedni pored drugih, već jedni za druge. Želimo pobratimljenu Hrvatsku, solidarnu Hrvatsku, tolerantnu Hrvatsku. Prosperitetnu Hrvatsku.

Zato izađimo na birališta i odaberimo lidera za takvu Hrvatsku. Za sigurne gradove. Za ljudsko dostojanstvo. Za pravedne odnose. Za zemlju po mjeri realnog čovjeka.

Poštovane sugrađanke i sugrađani, ja imam jedan san: sanjam tolerantnu, pobratimljenu i solidarnu i sređenu Hrvatsku!

Zato ću glasati i glasat ću za dobar izbor. Kao i moja majka, koja nije stručnjak za politička pitanja ali ima strašan njuh i perfektno oko. Skužila je moja mama tko nam treba za predsjednika. S kime se ona smatra spokojnijom. Tko joj ulijeva nadu.

Jer teška su ovo vremena. Vremena u kojima moramo dati najbolje od sebe.

A dati najbolje od sebe nije reći ”ništa ne valja”, ”svi su oni isti”, ”nisu zaslužili moj glas”, i slično.

Dati najbolje od sebe pretpostavlja razbiti egoizam, sabrati se, pronaći smisao, obnoviti vjeru. Jer možemo mi bolje. A i trebali bismo tražiti bolje.

Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam?

Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

Ali, kakvi smo mi, zaista? Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – često nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali Martina Luthera Kinga?

Izaći na izbore? Svakako!

Glasati po savjesti? Itekako!

Birati najbolji program? Apsolutno!

Dovoljno sam vam rekao.

Na potezu smo svi.

Hvala.

Autor: Drago Pilsel

Izvor: predsjednicki-izbori.hr

Ostavite komentar

comments