Početna / Komentari / Gost komentator / KOMENTAR GORANA BEUSA RICHEMBERGHA: Zašto je Ivo Josipović moj kandidat?

KOMENTAR GORANA BEUSA RICHEMBERGHA: Zašto je Ivo Josipović moj kandidat?

Upravo kako se i očekivalo, prvi krug predsjedničkih izbora potkraj prosinca razgrnuo je političku pljevu, nagomilanu kritikama učinaka aktualne izvršne vlasti, i na poprištu ostavio dva aktera, Ivu Josipovića i Kolindu Grabar Kitarović, koji vrlo jasno oslikavaju suprotstavljene političke koncepte u modernoj Hrvatskoj.

GORAN BEUS RICHEMBERGH

Prvi krug izbora spriječio je pokušaje kandidata krajnje desnice i anarhističkoga populizma da se presudno umiješaju u izborni proces pa je njihov učinak tek podcrtao nezadovoljstvo dijela javnosti posljedicama ekonomske krize. Na desnici je loše prošla Kujundžićeva ideja radikalizacije i agresivne revizije tradicionalnoga hrvatskoga konzervativizma koji utjelovljuje HDZ, a sa svih strana popabirčeni pokret Živoga zida i njegova prigodno odabranoga kandidata Sinčića izazvao je, unatoč izbornom neuspjehu, dva efekta.

Okupio je oko svoga kandidata radikalne aktiviste uličnih prosvjeda, anarho-socijalističke populiste i neke zagovornike marginalnih desnih stranaka. Također je prigodno poslužio i kao alibi dijelu lijevih birača koji aktualnoj vladi i Predsjedniku Republike zamjeraju nedostatak žešćih sukoba s vrlo glasnom i poduzetnom militantnom desnicom i klerikalistima da zapravo ne izađu na izbore.

Mobilizacija desnog i konformizam dijela lijevoga pa i liberalnog izbornog tijela doveo je do tijesnoga rezultata prvoga kruga izbora i otvorio niz pitanja koja će se zasigurno riješiti u drugome krugu. Naime, taj će rezultat, u to sam uvjeren, u drugome krugu dovesti do buđenja uspavanoga ili apstinirajućega dijela tradicionalno lijevih i birača centra jer je kod dobroga broja njih vladalo uvjerenje da će Ivo Josipović u drugi krug ući s većom prednošću pa i na koncu pobijediti i bez njihova sudjelovanja.

Konformistima s centra i ljevice upravo bi to odgovaralo: pobijedio bi ipak njima bliži kandidat ali bi oni od toga apstinirali i na taj način, smanjujući izlaznost ostali na poziciji aktivne ili pasivne kritike spram aktualne izvršne vlasti u cjelini.

No, taj je plan, objektivno gledano, ugrožen. Klizanje društva u desno postalo je vrlo izglednom opcijom. Ali ne zbog stvarnog većinskog raspoloženja biračkog tijela nego zbog naivnoga apstinencijskog ponašanja dijela njegovih liberalnih i lijevih sastavnica koje traže promjene ali nipošto ne skretanjem u desno.

Zato je sada izborni sraz Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović zapravo opredjeljujuća točka na kojoj se dugoročno odlučuje o tome hoće li se Hrvatska oduprijeti centripetalnim silama kriznoga vrtloga i konačno otisnuti u važne promjene ili će zapravo korakom u desno još žešće utonuti u vir društvenoga nazadovanja.

Analiziraju li se političke poruke i geste koje HDZ-a učestalo emitira nakon obračuna s Jadrankom Kosor, kao neuspješnom zagovornicom modernizacije stranke i njenih metoda, postaje jasno da ta stranka zastupa i kani provesti, ako i kad za to dobije priliku, izrazito rigidan politički koncept kojim se bitno mogu ugroziti dosegnuti demokratski standardi u Hrvatskoj, što može izazvati nesagledive posljedice kako za političku stabilnost hrvatskoga društva, njegove reformske kapacitete, razinu stečenih manjinskih prava i građanskih sloboda te međunarodnu poziciju države kako u odnosima sa susjedima tako i unutar EU.

Štoviše, koja destabilizacijom društva i povratkom klijentelizma visokoga profila, zbog kojega je u aferi Fimi Medija ta stranka nepravomoćno i osuđena kao zločinačka organizacija, te u očitome nedostatku odlučnijega modela gospodarskoga oporavka od onoga aktualne vlade, može Hrvatsku gurnuti ne samo u još dublju gospodarsku krizu, odnosno u bankrot, nego i u fatalne podjele i sukobe koji će dugoročno onemogućiti održive mjere oporavka.

Na kakav tip političara, dakle nositelja odgovornih dužnosti u državi i realizatora svojih politika, računaju Tomislav Karamarko i Milijan Brkić pokazuje njihova kadrovska politika. S jedne strane o tome svjedoče oni preko kojih se HDZ identificira u Hrvatskom saboru (Ivan Šuker, Gordan Jandroković, Duje Marasović i Željko Reiner), oni koje kažnjavaju ili marginaliziraju (Drago Prgomet, Davor Božinović i Davor Ivo Stier), oni koji formuliraju njihove politike i kampanju (Ante Ćorušić, Andrej Rora), oni s kojima paktiraju (Ruža Tomašić, Zdravko Mamić, Željka Markić, Ladislav Ilčić, Josip Klemm) ili oni koji su ih nedavno napustili uz vrlo suvisle i razorne kritike (Martina Dalić).

HDZ nema nikakav suvisao ekonomski program niti planira ozbiljnije reforme. To dokazuje ne samo čvrsti stav HDZ-a protiv promjena Ustava, reforme pravosuđa i javne uprave, ukidanja županija i regionalizacije nego i nametanje ideoloških podjela u društvu. Naime, ideoloških se svađa s pogledom u prošlost (protiv ”Jugoslavena“, ”crvene opasnosti“ i ”srbosmradova“, a za ”retuđmanizaciju“ i ”lustraciju“; ove pojmove stavljam u navodnike i zbog njihova vrlo osebujnoga shvaćanja u HDZ-u) zapravo laćaju samo oni koji ne znaju što bi i kako bi u budućnosti pa nude samo obrasce svoga već iskušanoga ponašanja.

Neobično važne u tom kontekstu su poruke koje osobno izriče Karamarko. One predstavljaju koordinate na koje se oslanja HDZ-ova politika preuzimanja vlasti i planirane retradicionalizacije društva.

Antimanjinska retorika i najave ugrožavanja stečenih ljudskih prava kulminirale su u slučaju referenduma o braku te u jeku nasilnoga skidanja ćiriličnih ploča u Vukovaru. Jedna od njegovih najvažnijih programatskih izjava, koju je izrekao u svibnju 2014., ona je da će pod HDZ-om ‘svatko u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći, nego će morati poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”.

U toj se izjavi krije sva pogubnost HDZ-ova koncepta vladanja jer je on zasnovan ne samo na netoleranciji prema neistomišljenicima i širenju straha u društvu nego i na totalitarnoj prirodi kojoj se ta stranka, unatoč svim ”sanaderovskim maskama“ zapravo nikad nije ni othrvala.

Izborna noć pokazala je da je umivena retorika Kolinde Grabar Kitarović, kojom ona sada želi privući svaki tuđi glas, zapravo tek mimikrijska. Naime, u obraćanju javnosti nakon proglašenja rezultata izbora posljednja riječ nije bila njena, nego Karamarkova.

Time se i na simboličkoj ravni potvrdilo ono što mnogi analitičari neskloni HDZ-u tvrde od početka: HDZ-ova kandidatkinja služi samo kao maska u pohodu na vlast i posve je nerealano očekivati da bi ona, poput Mesića i Josipovića u prošlih 15 godina, mogla i pomisliti na emancipaciju od vlastite stranke, njenoga teškog bremena iz kriminalne prošlosti i agresivne politike na mobilizaciji desnog biračkog tijela.

Krabar Kitarović kao ”lutka na koncu“ Karamarka i Brkića posve je izvjesna projekcija mogućega kad bi kandidatkinja HDZ-a dospjela na Pantovčak. ”Lupanje šakom o stol“ ostao bi tek znak nemoći i frustracije za neka četiri zida protokolarno isturene predsjednice koja bi za svaki simbolički silazak u Donji grad morala pitati stranačku centralu.

Ivo Josipović ima širu podršku

Ivo Josipović se doista i u tome usporednom kontekstu nameće kao neusporedivo bolje rješenje. On u izbornome srazu s Kolindom Grabar Kitarović jest personifikacija ne samo građanske liberalne i lijeve Hrvatske koja želi očuvati i unapređivati slobodarske ideje i dosegnute standarde demokracije u Hrvatskoj nego i prototip uspješnoga šefa države koja je u dubokoj gospodarskoj, pa onda i političkoj i socijalnoj krizi. Onoga koji poziva na suradnju i zajedničko djelovanje svih ljudi dobre volje radi zajedničke bolje budućnosti, a ne na podjele i sukobe, oslonjene na tegobnu prošlost, progon neistomišljenika, povratak korupcije u visoku politiku i snižavanje demokratskih kriterija i standarda koji su upravo pod dugogodišnjim utjecajem HDZ-a bili derogirani ispod granice koja dijeli kriminal od poštenja.

Otvoreno zagovaram izbor Ive Josipovića i na drugi mandat Predsjednika Republike. Poznajem ga ni manje ni više nego 26 godina, još iz vremena kad smo i on i ja bili daleko od politike ali kad smo se obojica intenzivno bavili društveno korisnim radom u društvenim organizacijama za mlade. I vidio sam, od tada pa do sada, kako funkcionira u bezbroj situacija.

I kad je bio volonter, umjetnik, sveučilišni profesor, zastupnik u Saboru i kao Predsjednik Republike. Da se razumijemo, i on je čovjek koji griješi i, po mome sudu, katkad krivo procjenjuje događaje i ljude, zbog čega mu je kasnije žao. Uostalom, on je puno bliži idejama socijaldemokracije, a ja sam liberal. To nisu suprotstavljene doktrine ali njeguju važne razlike. Neke od njegovih odluka i poteza nisam razumio i podržao, no veliku većinu sam i razumio i pozdravio jer su zdravorazumske i angažirane, nošene željom da se okolnosti poprave i to na način koji će stvarati korist većini u društvu.

Držim da najvišu dužnost u državi obavlja vrlo predano i uspješno. Zastupa nas na način koji strani državnici jako cijene i poštuju. Prihvaćaju njegove ideje i inicijative i doživljavaju ga kao stručnjaka. O tome mi je svjedočio vrlo velik broj stranih diplomata koje srećem u Zagrebu, kao i političara koje sam kao saborski zastupnik sretao u inozemstvu. Mnoge je od njih šarmirao svojim jasnim stavovima, širokim obrazovanjem, glazbenim umijećem i srdačnošću. Takvih u visokoj politici i u međunarodnim okvirima nema mnogo.

U Hrvatskoj ne samo da je primio vrlo impresivan broj građana na Pantovčaku nego nastoji i obići i ohrabriti sve one koji dobro rade i postižu uspjehe u svom poslu. Trudi se da svojim dolaskom privuče pozornost javnosti na sve te uglavnom skromne ali pametne, vrijedne i uspješne poduzetnike, umjetnike, volontere, one koji nesebično pomažu drugima, koji stvaraju novu vrijednost i postavljaju nove standarde i bolju praksu, koji su u ovom našem općem sivilu krize nepravedno gurnuti u drugi plan.

Po prirodi posla ne stiže odgovoriti na sve pozive koje mu upućuju ali nastoji izaći u susret svima onima koji šire pozitivnu energiju i postavljaju uzorne modele. To jako cijenim kod njega. Nikad mu nije teško otići i u najmanja mjesta, obići tvornice, laboratorije, gradilišta, udruge, kulturne svečanosti, promocije knjiga, znanstvene skupove, konferencije, razgovarati s ljudima, pohvaliti njihov rad i ohrabriti ih da budu još ustrajniji u svome poslu.

Osobito cijenim kod njega i to što se u nekim situacijama, u kojima je znao da će ostati u manjini ili pobrati kritike dijela javnosti, izravno i neposredno izložio, zagovarajući one kojima je nanošena nepravda ili koji su bili izloženi linču. To ja uostalom i zahtijevam od predsjednika svoje države.

Još puno prije službene kampanje razgovarao sam s njim i o krizi u Hrvatskoj i o njegovim idejama kako joj se uspješno othrvati. Neke od njih su pripremljene ali nisu ni izrečene u ovoj kampanji jer mu za njihovo iznošenje i realizaciju trebaju jasna ovlaštenja drugoga mandata. Svidio mi se ne samo način na koji razmišlja nego i jasan plan kako postići ciljeve koje je postavio.

Za nekoliko dana ćemo odlučivati u drugome krugu predsjedničkih izbora doista o tome u kojemu smjeru će Hrvatska ići u narednih pet godina. Ivo Josipović, osobito u srazu sa svojom protukandidatkinjom, definitivno personificira dobar dio vrijednosti društva u kojemu želim živjeti i u kojemu će stasati nove generacije: otvoreno i moderno, pluralno, tolerantno i ono koje stvaranju novih vrijednosti daje prioritet, a onima koji ih stvaraju otvara novi prostor afirmacije i hrabri druge da im se svojim kreacijama pridruže.

Nama koji zagovaramo ideje slobode, naspram s druge strane ponuđene ”kulture straha“, nije teško odlučiti.

Ja sam odlučio. Sad je red na vama, ako još niste. I, naravno, da tu svoju odluku pretočite u glas na izborima u drugome krugu.

Piše: Goran Beus Richembergh, zastupnik u Hrvatskom saboru (HNS)
Izvor: predsjednicki-izbori.hr

Ostavite komentar

comments