Početna / Vijesti / KOMENTAR IVANA HRSTIĆA: Zašto Josipović i Milanović demokraciju režu na sve tanje šnite

KOMENTAR IVANA HRSTIĆA: Zašto Josipović i Milanović demokraciju režu na sve tanje šnite

Da je Ivo Josipović u proteklih pet godina ovako kako danas nastupa protiv prosvjeda branitelja svaki put javno nastupio kad su vlade Jadranke Kosor i Zorana Milanovića nešto pogrešno napravile, danas bi možda ova država na nešto i nalikovala. Nažalost, nije – Ivi Josipoviću uvijek je bio najvažniji dio tijela na kojem on sjedi.

Ilustracija Hrstić 2

Kad god je trebalo, šutio je. S Pantovčaka novinarima četiri ljeta su obećavajuće došaptavali: ”Ove jeseni Josipović će sigurno progovoriti, lupit će šakom o stol, na ovaj način ne može se dalje. No, najavljivanu vruću političku jesen redovito su ispirale prve kiše.

Dobro, priznajem, teško da se može reći da ga nije bilo u javnosti, ali govorio bi na onaj dosadni način štrebera koji je odrastao u nemaštovitog profesora tako da se već nakon 30 sekundi automatski isključiš suočen sa zastrašujućom monotonijom i ispraznošću sadržaja.

Bio je to uvijek više šum nego ton – kao u ona vremena kad bi zaspali na kraju programa, pa nas prene prodorni zvuk testnog signala. Uvijek je dobro pazio da se ne zamjeri nekome tko bi mogao biti ključan saveznik u održanju na funkciji i osvajanju još jednog mandata, a njegovo vječno opravdanje za one koji iz različitih razloga pristaju biti naivni: ”Moć Predsjednika RH je ograničena i on ne može samostalno ništa promijeniti“. Stvarnost je ipak bitno drugačija.

Za javnost dobrodušni profesor, u pozadini je istinski ”mastermind” ove vlasti koja svakako jest naslijedila teško stanje, ali nije napravila baš ništa da promijeni već zadani smjer te bez mnogo skrupula dogurala državu na pola koraka do ruba gospodarskog, društvenog i moralnog ponora.

Josipović sad vidi sebe kao pticu trkačicu koja će jednostavno pretrčati preko kanjona, pa makar za njim kao prigodni Pedro S. Zlikovski u ponor pao Zoran Milanović kad na pola puta odjednom shvati – da nogama maše u prazno.

To se Josipoviću naprosto ne smije dozvoliti, jer on je u najmanju ruku sukreator ovog beznadežnog stanja, zbog kojeg branitelji posljednja dva tjedna noće ispred ministarstva branitelja. Kad to kažem, uopće ne isključujem mogućnost da su ih na takav prosvjed u ovom trenutku ponukali politički inspirirani pojedinci, no svakome tko je ušao u onaj šator i doista porazgovarao s tim ljudima, među kojima je bilo i još uvijek ima onih kojima život visi o koncu, jasno je da ih na to nisu mogli natjerati nikakvi stranački motivi. Neke od njih koje prije dvadeset godina nisu ubili meci i geleri, danas može odnijeti i jedna obična prehlada, no svejedno bi sve dali za još koji trenutak osjećaja da i oni sami mogu nečemu doprinijeti. Možda je i iracionalno, ali je iskreno i ne zaslužuje cinizam.

Nije li nevjerojatno da se uopće ne zamisliš jesi li možda nešto krivo napravio kad ti braniteljica u kolicima umre pod prozorom, a drugi branitelj se polije benzinom i zapali s Hrvatskom na usnama? Otkud uopće drskost da za to optuži organizatore prosvjeda, a ne prije svega one koji nisu našli vremena niti da s tim ljudima progovore?

Ministra koji godinu dana nije u stanju organizirati sastanak branitelja s ministrom zdravstva, te otvoreno priznaje da je nemoćan, jer mu njegove kolege u vladi ne odgovaraju na dopise?

Nažalost, javnost dobrim dijelom nasjeda na spin koji se širi s Markovog trga, s Pantovčaka, iz Katedrale hrvatskog duha, iz ”liberalnih” medija, čiji nazovi realistični tekstovi puni otrova skupljaju tisuće lajkova na društvenim mrežama, kao onaj na index.hr koji završava s konstatacijom “I jebeš mi sve ako ja znam za što (ste) se vi borite (borili)”.

Upravo takvi tekstovi potpisani pseudonimima i napisani kvaziurbanim ”friendly“ jezikom vrhunac su dobro režiranog spina i svakako spadaju među simbole moralnog sloma kojem svjedočimo.

“Gle sorry srećo nisi imao sreće i rodio si se u Vukovaru, ili Dubrovniku, ili Kninu, ili Kostajnici i da tebi su fijukali meci iznad glave”, “Izgubio si roditelje u ratu, žao mi je, stvarno i iskreno mi je žao, ali to ne znači da imaš pravo uzeti nečije mjesto na fakultetu ili na poslu jer eto ti si dijete poginulog branitelja” – te riječivrhunac su vala hladnoće u naciji koja više ne vjeruje nikome, u kojoj nas žele uvjeriti da su zajedništvo i solidarnost riječi za malu djecu i u kojoj svatko misli isključivo na svoju kožu, ne shvaćajući da će sutra red doći i na njega.

Nažalost, bilo bi prelakonski ustvrditi da se to radi uzduž ideoloških podjela, da tako govore samo ”oni drugi“, jer taj cinizam je već prešao sve ideološke granice, najbolje ilustrirajući svu dubinu gliba u koji smo svi zajedno zapali.

Ona racionalnija kritika prosvjeda može se podvesti pod rečenicu “dobro potkoženi branitelji prosvjeduju, a zašto nitko ne prosvjeduje zbog gladne djece”. Na retorička pitanja tipa ”Zašto nitko ne prosvjeduje protiv ovoga ili onoga“, protiv ili u ime “nečeg pametnijeg”, ipak odgovaram: Gospodo, nisu branitelji krivi što su djeca gladna. Kriva je ova nesposobna vlada, i ona nesposobna vlada prije nje, i ona prije nje… i mi svi koji nismo ništa poduzeli. Ako sami niste spremni ništa poduzeti, ne istresajte se na braniteljima, čak i ako ne odobravate njihove metode!

Čisto je licemjerstvo zamjerati nekome zato što se bori za svoja prava, sve da su im metode i pogrešne, a da sam nisi spreman ustati nizašto!

Danas su tu branitelji, sutra neki drugi. Ne moraš se s nekim politički slagati kako bi uočio da taj ima legitimno pravo zastupati svoje interese. Bore li se branitelji za svoja prava na najpametniji način, drugo je pitanje, ali ni hrvatskim vlastima te političkom i gospodarskom sustavu također ne nedostaje iracionalnosti.

Dapače, riba i ovdje smrdi od glave. A nije istina da se ne zna zašto prosvjeduju. Branitelji su u tom pogledu istaknuli popis onoga što ih boli i onoga za što smatraju da će im izliječiti boli. Možda su to mogli i jasnije napraviti, ali svakome tko se imalo potrudio pročitati moglo je biti jasno.

Zoran primjer takvog nedostatka empatije svakako je i gaf premijerove žene koja je govoreći o zdravoj prehrani nesvjesno upala u zamku i postala nova hrvatska ”Marija Antoaneta”, smijenivši tako barem na trenutak Milanku Opačić. Jasno je da nije bila zlonamjerna kad nam je savjetovala da, ako nam je skup, crni kruh režemo na “tanje šnite”, no, onima koji se zgražaju na takvu interpretaciju medija treba biti jasno da ona u tom trenutku nije govorila o zdravoj prehrani nego o ekonomici zdrave prehrane, te da taj ”Cosmo girl” pristup u državi u kojoj su djeca gladna i željna svega ne može imati nikakav drugačiji odjek.

Posve su normalne reakcije onih građana koji sve češće ne znaju što bi djeci stavili u sendvič od dvije sve deblje kriške spužvastog bijelog kruha. Jer ljudi ne jedu dok ne pojedu svoju kvotu kriški crnog ili bijelog kruha, već dok ne ispune zjapeću prazninu u želucu.

Cijela ova priča o zdravom hranjenju ima taj petite bourgeoisie ton ljudi koji žive u svojoj virtualnoj stvarnosti, posve odvojeni od problema “običnih”, “malih” ljudi. Dobro je poznato da kad porastu troškovi života, pa i kad poskupi kruh, uvijek prvo poraste potrošnja upravo – kruha. Jer ljudi koji žive na minimumu tada imaju manje za drugu kvalitetniju hranu, pa jedu – opet više kruha. I to manje kvalitetnog kruha.

A to hoće li gospođa druga dama svoj “kavijar” (molim ne shvatiti doslovno!) stavljati na debelu krišku bijelog ili tanku krišku crnog, tim ljudima je posve akademska rasprava. Poručivati (i) njima kako da se hrane zdravije jednostavno mora biti mač s dvije oštrice i Sanja Musić Milanović bi kao supruga predsjednika Vlade to morala znati.

Sigurno pri tom nije bila zlonamjerna. Nije ni premijer bio zlonamjeran kad je ženi kojoj je poplava odnijela sve lakonski trubio o svojoj puknutoj cijevi u stanu, no to ne znači da takva izjava ne pokazuje nedostatke u njegovom mentalnom sklopu.

U tom smislu, ”misteriozni” papirnati brodić kojeg smo u njegovom obraćanju naciji imali prilike vidjeti na njegovom stolu nešto je najsimpatičnije što smo od njega imali prilike vidjeti u posljednje tri godine. Iako je vjerojatno iza kamere jedan kut sobe pun papirnatih aviončića koje premijer sam pravi kad u 10 ”ujutro” dođe u Banske dvore na posao.

I još nešto o čemu treba progovoriti!

Posve je neshvatljivo kako se Kolinda Grabar Kitarović ulovila u zamku koju je nesvjesno sama sebi postavila govoreći da se vratila u Hrvatsku ostavivši dobro plaćen posao, kako bi pomogla svojem narodu i ispunila želju svojoj djeci da se vrate u Domovinu. No, da živim još sto godina, neću shvatiti način razmišljanja HDZ-ovog stožera!

Niti nakon dva dana nisu mogli pomoći svojoj kandidatkinji da pred kamerama izgovori neki suvisli odgovor. I dalje je posve nejasno što im je sve to trebalo, zašto je govorila da je već napustila NATO, kao da bi joj bilo tko bio zamjerio zato što je sebi sačuvala odstupnicu u slučaju poraza. Štoviše, bila je mogla funkciju u NATO-u iskoristiti i kao pozitivan element u svojoj kampanji. S naglaskom na ”bila”.

No, ni to nije sve, upravo na poticaj Kolinde Grabar Kitarović, NovaTV u petak je napravila priču o imovinskim karticama predsjedničkih kandidata, iako je bilo posve jasno da je to samo njena diverzija kojom skreće pažnju sa svojeg gafa o (ne)odlasku iz NATO-a. Svejedno, na koncu svi kandidati spremno daju podatke o svojoj imovini – osim nje, koja sad veli da će to učiniti tek kad krene kampanja! Ti ljudi stvarno čine sve što mogu da ona ni slučajno ne pobijedi.

Upravo taj pristup s figom u džepu i strah da će se po četvrti put ponoviti još jedan fingirani juriš na Pantovčak, te kampanja u kojoj je aktualnom predsjedniku unaprijed zagarantiran još jedan mandat, bila mi je jedan od glavnih argumenata da se i sam na neki način odlučim uključiti u izbore.

Uz ovako blijedu kampanju do jučer nominalno glavne izazivačice, jasno je da jedino ulazak kvalitetnog trećeg kandidata može osigurati da se izbori održe u dva kruga, da se na površinu iznesu teme ključne za sam opstanak hrvatskog društva, te da se nakon promjene imena na vratima predsjedničkog ureda dođe i do stvarne i opipljive promjene u hrvatskom društvu.

A još kad imate kandidata poput Milana Kujundžića, koji jedini nastupa uz snagu riječi koje ne dolaze iz naštrebanih rečenica dobro plaćenih spin doktora, već iz srca i razuma čovjeka koji iz dubine osjeća da se nalazimo na još jednom prijelomnom trenutku hrvatske povijesti – odluka nije bila nimalo teška.

Piše: Ivan Hrstić, glasnogovornik Milana Kujundžića

Izvor: predsjednicki-izbori.hr

Ostavite komentar

comments