Početna / Komentari / Gost komentator / KOMENTAR VIŠESLAVA RAOSA: Kandidatima računica nije tako jednostavna

KOMENTAR VIŠESLAVA RAOSA: Kandidatima računica nije tako jednostavna

Predviđanje ishoda političkih procesa najteži je i najnezahvalniji dio komparativne politike i političke znanosti općenito. Međutim, radi se istodobno i o onom dijelu politološke analize kojeg mediji i šira javnost ponajviše cijeni i ponajprije očekuje od politologa.

Izbori

Predsjednički izbori utoliko su nešto manje nezahvalni od drugih izbora, budući da u njima na razini mogućih izbornih ishoda postoji značajno manji broj varijabli. No, budući da se na njima bira pojedince, biračko ponašanje na ovim izborima još više nego inače ovisi o emocijama i osobnim simpatijama, a manje o racionalnom izboru osobno najkorisnijeg kandidata, odnosno kandidata koji najviše odgovara vlastitim interesima i uvjerenjima.

Predsjedničke izbore u zemljama u kojima predsjednik nije šef izvršne vlasti, u znanstvenoj literaturi nazivamo drugorazrednim izborima, budući da je njihov ishod manje politički važan, a i birači im posvećuju manje pažnje nego li parlamentarnim izborima. Ova sekundarna važnost očituje se često i u reduciranoj izbornoj izlaznosti.

Pa ipak, zahvaljujući tipu političke kulture koji preferira snažne vođe, u našem društvu predsjedničkim se izborima pripisuje izrazito velika važnost. Također, premda ograničene, ovlasti predsjednika Republike u hrvatskom slučaju nisu posvema nezanemarive, tj. puno su veće od pukih ceremonijalnih.

Bilo kako bilo, upravo izborna izlaznost snažno može odrediti ishod prvog kruga predsjedničkih izbora. Na nju može, dakako, utjecati i sâm datum izbora.

U javnosti se ovih dana pojavila informacija da bi Vlada mogla raspisati izbore za 11. siječnja, čime bi se eventualni (očekivani) drugi krug izbora održao manje od 30 dana prije isteka sadašnjeg predsjedničkog mandata. Ako bi se Vlada doista odlučila za taj nadnevak, izlaz iz možebitne ustavne krize mogao bi se pronaći jedino u mjerodavnom mišljenju Ustavnoga suda.

Bez obzira na datum izbora, izlaznost je na predsjedničkim izborima u opadanju, kao i uostalom i na svim drugim razinama izbora (parlamentarni, lokalni, europski).

Godine 2005. u prvom krugu za predsjednika je glasovalo samo 50,57 posto birača, a 2009. godine glasovanju u prvom krugu pristupilo je tek 43,96 posto birača. U ove omjere uračunati su samo birači koji su glasovali u Hrvatskoj, a ne i oni koji prebivaju u inozemstvu. Čak i ako uzmemo u obzir da su na ovim dvama izborima birački popisi bili neažurirani te stoga uvelike prenapuhani, uviđamo kako je izlaznost na ovim izborima poprilično niska.

Kome od kandidata koristi visoka, a kome niska izlaznost?

U pravilu, niska izlaznost koristi kandidatu koji je već na položaju, u ovom slučaju Ivi Josipoviću, a odmaže izazivačima koji moraju uložiti dodatne napore u motiviranje biračkog tijela.

Visoka izlaznost ide u korist kandidatima onih stranaka koje posjeduju veliko članstvo i razgranatu organizacijsku mrežu. U slučaju Hrvatske, svakako članstvom najbrojnija stranka jest HDZ. Ujedno se i radi o stranci koja ima i najveću penetraciju u lokalnoj sredini, tj. posjeduje najveći broj lokalnih ogranaka.

Uzevši to u obzir, možemo očekivati da Kolinda Grabar Kitarović priželjkuje visoku izlaznost koja bi mogla ići na ruku njoj i njenoj stranci.

No, budući da se u široj javnosti visoka izlaznost automatski povezuje s visokom legitimnošću i demokratičnošću izbora, niti jedan od kandidata za mjesto državnog poglavara neće javno ustvrditi kako priželjkuje slab odaziv birača, već će svi uoči samih izbora pozivati građane da se udostoje tih nekoliko nedjeljnih minuta odvojiti za odlazak do birališta.

Osim izlaznosti, na ishod izbora uvelike utječe i broj kandidata koji se natječe. U pravilu, što je više kandidata, to je lakše kandidatu koji je već na položaju, istaknuti se među šumom drugih kandidata. U hrvatskom slučaju, dakle, Ivi Josipoviću odgovara što veći broj protukandidata.

Sličan scenarij moglo se vidjeti na lokalnim izborima 2013. i 2009. godine kada je Milan Bandić u utrci za mjesto zagrebačkog gradonačelnika protiv sebe oba puta imao po sedmero protukandidata.

Drugim riječima, raspršivanje glasova na više protukandidata, omogućava postojećem obnašatelju dužnosti da lakše ponovi dobar rezultat. Ako nasuprot sebi pak ima jednog snažnog protukandidata i mnogo manjih, slabijih izazivača, u pravilu će doći do drugog kruga, budući da će manji kandidati odnijeti dio glasova ne samo glavnom protukandidatu, već i aktualnom nositelju funkcije za koju se provode izbori.

Postavlja se, dakle, pitanje, štete li svi drugi kandidati glavnoj izazivačici Kolindi Grabar Kitarović, a pomažu reizboru aktualnog predsjednika Ive Josipovića?

Računica nije tako jednostavna.

Kada je biračima na raspolaganju velik broj kandidata, onda su mnogi birači ohrabreni glasovati za manje kandidate. Što je više kandidata, to je i veća šansa da će netko od njih privući stanoviti dio biračkog tijela. Umjesto kalkuliranja između najmanje poželjnog odabira i prvog sljedećeg prihvatljivog kandidata ili kandidatkinje, birači koji su i inače prema svojim interesima i stavovima skloni svoj glas pokloniti manje razvikanim političkim opcijama, osjetit će se ohrabreni među nizom ponuđenih kandidata glasovati upravo za onoga ili onu koji su im doista najbliži.

Nadalje, ako se u javnosti stvori jasna percepcija da je drugi krug izbora neizbježan, budući da niti jedan od glavnih kandidata ne može računati na natpolovičnu potporu birača, birači skloni manjim opcijama će u prvom krugu svjesno glasovati za kandidate za koje znaju da ne mogu pobijediti, no željet će na taj način poslati poruku političkim elitama s kojima nisu zadovoljni.

U pravilu se radi o obliku protestnog glasovanja, tj. odabira kandidata kako bi se kaznilo druge kandidate ili izrazilo općeniti stav o političkim elitama.

Uz aktualnog predsjednika Ivu Josipovića, kandidatkinju koalicije predvođene HDZ-om Kolindu Grabar Kitarović i kandidata Saveza za Hrvatsku Milana Kujundžića, u javnosti su u posljednjih nekoliko tjedana svoju kandidaturu najavila još dva pojedinca, od kojih za jednog možemo reći da je donekle bivši političar, dok za drugog možemo ustvrditi da se tek počeo baviti politikom.

Anto Đapić, nekadašnji vođa pravaša, osoba je koja u ovu utrku ulazi iz stanovite političke mirovine. Nestranački kandidat Ivan Rude, šibenski odvjetnik i stečajni upravitelj, do sada nije imao poznatog političkog angažmana, a i široj je javnosti uvelike nepoznat.

Na prvi pogled, moglo bi se učiniti da se nasuprot Ivi Josipoviću nalaze samo kandidati desno od centra, što bi impliciralo da će se mrviti samo glasovi koje želi prikupiti Kolinda Grabar Kitarović, dok bi aktualni predsjednik u izbornu utrku ušao bez ozbiljnog izazivača u matičnom biračkom tijelu.

Dok Kujundžić podjednako u razdoblju pretkampanje kritizira i Josipovića i Grabar Kitarović, aktiviranje Ante Đapića čini se kao izravan pokušaj mrvljenja glasova desno od centra. Ivan Rude, premda nestranački kandidat i u nekom svjetonazorskom smislu dosada poprilično nedefiniran, po svojem habitusu i pojedincima i institucijama koje su stale iza njega ili se može očekivati da će iza njega stati (sindikati), mogao bi se pokazati kao kandidat koji će pokušati zahvatiti biračko tijelo sklono populističkim rješenjima, kako desno, tako i lijevo od centra.

Drugim riječima, nije isključeno da će upravo birači koji gaje protustablišmentski sentiment i žele kazniti aktualnog obnašatelja dužnosti, kao svoj izbor u prvom krugu prepoznati ovakvog kandidata. Sukladno tome, povećanje broja kandidata ne ide nauštrb samo glavnoj izazivačici, već i sadašnjem državnom poglavaru.

Autor, dr. sc. Višeslav Raos, znanstveni je novak – viši asistent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Ostavite komentar

comments