Početna / Vijesti / Kroejšn sweetheart

Kroejšn sweetheart

Once upon a time napisao sam tekst koji je ušutkao i babe, što je maksimum dometa javno izgovorene riječi u zemlji starih i siromašnih ljudi iranskoga porijekla i imena koje se u doba Ahemenida izgovaralo Harahvaiti.

Kolinda Grabar Kitarović u Osijeku

Riječ je, podsjetit ću, bila o izjavi: ‘Mislim da je vrlo važno da osim fotografije imamo i ton.’, te o optužbi na račun predsjednika Josipovića da prenaglašava fizičku pojavu protukandidatkinje, Kolinde Grabar Kitarović, koja se izvan postahemenidske Perzije svela samo na ime-koje-je-program: Kolinda.

Optužba je bila besmislene i pristrana. Ponovit ću ovdje njenu demontažu, i stoga jer je zabavana, pa zašto ne, ali i zato jer je reaktualizirana: gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, naime, upravo je odaslala iz svoga Izbornoga stožera poziv na predstavljanje svoga Izbornog programa „Za bolju Hrvatsku“, potpisavši tu cirkularnu pozivnicu lapidarno: Kolinda. Dapače, napisavši to: Vaša Kolinda rukopisom koji naprosto vapi da se iza imena, kad već nema prezimena, dopiše: VI c, o.š. „Veli Jože“.

Kolinda potpis

Hoću reći, ovo više nije slučaj za političku analizu, nego za grafologa. Case study.

Da bismo došli do toga potpisa, prođimo ipak cijeli tekst ispod kojeg će grafički sasvim prikladno taj potpis naći svoje autentično mjesto, svoje prirodno stanište.

Mogli bismo kazati da je kraj predsjedničke kampanje Kolinde Grabar Kitarović bio već u njenom začetku: umjesto „Za bolju Hrvatsku“ ispravnije bi bilo nazvati taj program. „The End in the Beginning“.  Jer, Ivo Josipović je sasvim točno odmah na početku kampanje konstatirao činjenicu – koju je i sam predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko, sasvim točno i istinito naglasio –  da gospođa Kolinda Grabar Kitarović “nije ni progovorila, a već ima 27 posto”.  Vrijedi to pogledati u slow-motionu: Karamarko je kazao dakle što i Josipović: nema tona, nije ni progovorila.

To je bio začetak, beginning. The end se nahodi u činjenici da sada imamo ton, ali više nemamo sliku, jer nam je pao mrak na oči: čak i najdobronamjerniji hadezeovac, sam, utučen u svojoj konobi i tjeskobi, čuje da tu teksta nema. Vrag je to s današnjim medijima, naročito tko ih se olako laća: na televiziji se vidi i ono čega ima, a još zornije izostalo; na radiju i u novinama savršeno se dobro čuje ispraznost nekog govora, koliko god on raspričan bio. Afazija brbljavosti, to je karakretistika kampanje gospođe Grabar Kitarović: nijemost medijske glosolalije, sveprisutnost koja je razumljiva, jer, zaboga, Kolinda je u kampanji, ali ničim nije opravdana, jer, čujemo, Kolinda Grabar Kitorović zaista nema što za kazati.

Ona je u ovu kampanju zabasala, krivo je odlučila, nevoljko je pristala, za svaki slučaj transatlansku je sinekuru zamrzla odajući time gubitnički mentalitet ili, možda, realpolitički senzibilitet koji joj sugerira da nema tu što tražiti, da se sasvim otmjeno bori u unaprijed izgubljenoj bitki, i zato jer je sve od samoga početka fake, sve je to in nuce laž, jer Kolinda Grabar Kitarović ni s Hrvatskom, a kamoli s HDZ-om više nikakve veze nema, nakon svih tih ukrajinskih editorijala i diplomatskih briselskih domjenaka, Kolinda Grabar Kitarović nema što kazati nego tek: Ja bih bolju Hrvatsku.

Zapravo mi je žao bilo što tome dodati. Pred nama je Kolinda, djevojčica iz šestog ce, i ona bi bolji svijet u kojemu se sva djeca drže za ruke i pjevaju Kumbaya, jasno, oko velikog bazena s delfinima.

A sve je bilo jasno u samome početku, svi se slažemo: i Tomislav Karamarko, i Ivo Josipović i ja: Kolinda Grabar Kitarović još nije u javnosti ni progovorila, a njene su fotografije preplavile naše tiskovine, u deliriju burnumovskog marketinga. Imali smo sliku, nebrojene fotografije Kolinde Grabar Kitarović, ali ne i ton, ali to nije bila zlonamjerna opaska Ive Josipovića – ne, to je bio marketišnki fundament kampanje Kolinde Grabar Kitarović. Bila je to teaser campaign, rekli bi propagandisti.

Kolinda vojna uniforma i oružje

Pojavljivanje tekstova s raznim fotografijama Kolinde Grabar Kitarović, svedene tek na ime, bez prezimena, ali i bez njenih izjava, bio je osnov PR-a gospođe Grabar Kitarović. Alibiralo se to naivno, smiješno: budući da je dužnosnica NATO-a do jeseni, kao biva, gospođa Grabar Kitarović ustručava se dati bilo kakvu izjavu. Sada vidimo da je gospođa Grabar Kitarović i dalje zaposlenica NATO-a, na neplaćenom dopustu dok je u predsjedničkoj kampanji, jer će se već koliko sutra vratiti u NATO, čim izbore izgubi, da se za dugi niz godina i opet izgubi iz ove zemlje kojoj želi bolju budućnost. Svoju je ionako već osigurala.

Kampanja Grabar Kitarović moguće je i namjerno dizajnirana po uzoru na Obamin savjet preuzet iz njegove biografije: “Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi prejektiraju vlastite želje”. Da bi je se ispraznilo od bilo kojeg sadržaja, prezentiralo kao ekran želja, gospođu Grabar Kitarović nitko ništa ne pita, sasvim u skladu s njenom PR-strategijom, jer kad je pita, čuje se odgovor koji je postao slogan: „Teško pitanje.“ Stvarno Kolinda Grabar Kitarović nema sreće: ne može na televiziju, a mislilo se da je to njeno najjače oružje, ekran, jer njeni nastupi kronologija su nezapamćene promičbene propasti: ovako loše kampanje i ovako lošeg kandidata stranke koja je uglavnom vladala ovom zemljom od obnove njene državnosti nikada nije bilo. Kolinda je naprosto promašaj, težak promašaj.

Na njenu ženstvenost na početku se igralo va banque: Kolinda, kako bi sama rekla, u Afganistanu kao ‘tough girl’; Kolinda u prezidencijalnoj pozi kao “iron lady”… iz fotografije u fotografiju, niže se katalog njenih socijalnih uloga u kojima je presudna – ženskost. Na seksizam njenog PR-a, jasno, nije se reagiralo, unatoč tome što je jedna okolnost frapirala: gospođa Kolinda Grabar Kitarović dragovoljno je svedena na ime: Kolinda. U hrvatskoj javnosti čak i Seve ima svoje prezime, čak je i Seve Nazionale Severina Vučković, ali za PR gospođe Grabar Kitarović ona je samo ime, ne i prezime: dakle, ne osoba, ili, ako je osoba, onda je svedena u svojoj osobnosti na šturu tabloidnu matricu: oprostite, ali posljednji put kad je netko u ovoj kulturi predstavljan samo imenom, bilo je to na duplericama revije “Start”, u maniri: Stela, 22.

To je dakle bila srž promotivne kampanje gospođe Kolinde Grabar Kitarović: svođenje predsjedničke kandidatkinje, koja je osoba, ne muško ili žensko, nego osoba, na puku pojavu: ona je slika bez glasa, ona je čisti izgled, k tome sasvim seksistički posredovan: njena PR-služba, a ne Ivo Josipović, aludirali su i računali na njenu “ženskost“, a gospođa Grabar Kitarović, potpisujući poziv u Westin s „Vaša Kolinda“, pristaje na tu redukciju, placetira tu plakatnu prezentaciju svoje pojave u hrvatskoj javnosti, bezostatno pristajući na kult slavljenja ženskosti po mjeri malograđanske predstave o lijepoj, pametnoj i uspješnoj, nadasve dobroj ženici, valjda još i pravednoj vladarici, čiji je forte njenu “ženskost” u seksistički, mačistički viđenom svijetu: Kolinda u maskirnoj uniformi, Kolinda po ratištima, Kolinda i generali NATO-a… Kolinda usred sveopće militarizacije politike, nijema i bez riječi, čista slika i prilika.

I jedino tu, u tom aspektu, Kolinda Grabar Kitarović dodiruje core-business HDZ-a: i njen i jedan drugi stožer militariziraju politiku!

Uniformu, koja je simbol monopola države na silu, privatiziraju u javnom diskursu. Kolinda Grabar Kitarović, u tom smislu, nije ništa manje odgovorna za moguće ispade i eskalaciju nereda no oni koji svoje privatne zaštitarske poslove maskiraju uniformama hrvatskih branitelja. Kolinda, nazovimo je sada dakle kako želi da je zovemo, u uniformi NATO-a, sama je sebi strašno che-che, baš kao u dresu Vatrenih: ni trunka tu refleksije nema, ni najmanji znak svijesti o tome što se čini paradiranjem u tim uniformama, nema tu govora o razumijevanju vlastite javne uloge u za nju sasvim novim okolnostima predsjedničke kampanje – Kolinda misli da je to nedužna igra, to zveckanje oružjem kao soundtrack njene kampanje.

Kolinda dres hr-br

Uz takvu glazbu, jasno da nismo imali tekst. Jest, objasnio sam razloge perception managementa, ali, postoje i oni uskopolitički: to i jest problem Kolinde Grabar Kitarović, HDZ-a i cijele kampanje: teksta nismo imali ne samo zato jer su ovi promo-tekstovi za sada teaseri, pa imamo samo: Maju na ljetovanju, Maju na zimovanju.., nego teksta nema uopće budući da ga ne može ni biti. To je problem Kolinde Grabar Kitarović: ona nikada u cijeloj svojoj karijeri nije zaustila jednu jedinu relevantnu rečenicu u hrvatskoj ili svjetskoj politici, o Hrvatskoj ili svjetskoj politici. Nema svog teksta, pa to je problem. I zato teksta nema. Uočavaju to i PR maheri, pa guraju pojavu, kad već nema tona. Nema te jedne jedine zapamćene rečenice pa nema! Osim one: Teško pitanje. A, ta nije odgovor.

Nitko ne zna za tu jednu jedinu rečenicu. Jer, dok je radila u MVP, bila je Kolinda Grabar Kitarović samo transmisija šefove volje: vanjskim se poslovima bavio Ivo Sanader, kakva Kolinda Grabar Kitarović, dajte, molim vas, tko pamti bilo koji domet njenog administriranja za Sanaderova mandata. U Washingtonu nije izjavila nikada ništa što bi itko u SAD ili Hrvatskoj čuo ili znao. Na dužnosti u NATO-u, Kolinda Grabar Kitarović nije kazala ništa što bi zapamtio bilo tko u tom transatlanskom savezu ili pak u domovini.

O hrvatskoj politici Kolinda Grabar Kitarović nikada nije rekla, u riječ: ama baš ništa. Zato nema teksta. Ne zato jer je ta osoba žena. Ne, mogla bi biti što god hoće, no, naprosto, ona je – nijema! Politički nijema, naime: nije sve ove godine imala što za kazati, pa zašto bismo morali povjerovati da samo zbog potreba HDZ-ove predsjedničke kampanje Kolinda Grabar Kitarović sada odjednom ima nešto za reći?

I zato je sve što je preostalo pojava i pojavljivanje, od derneka do derneka, kako se u nas prevodi door-to-door kampanja.

Pojavu koja više nema svoj integritet, svoju osobnost, koja je samo tabloidno prezentirana ženstvenost i ime – Kolinda.

Ne znam što je gospođi Kolindi Grabar Kitarović da pristaje to raditi od sebe, ne zato jer bi ona bila moderna konzervativka, što nije, što je budalaština izmišljena za potrebe kampanje, nego zato jer je naprosto, barem sam je takvom poznavao, sasvim pristojna osoba. Zašto se ta osoba svela na image i ime kao na stranicama tabloida, nije mi jasno.

Jer, kampanja će proći, Kolinda Grabar Kitarović neće postati predsjednicom, zna to i ona sama čemu je dokaz briselska odstupnica, i barem bi valjalo, kao što je to pametni i duhoviti Hebrang učinio njemu svojstvenom lucidnošću prozrevši kontekst, sačuvati integritet i iz svega toga izaći ako ne poput Hebranga sa simpatijama, a ono s poštovanjem zbog časne borbe u kojoj se sudjelovalo, unatoč svemu što je od samoga početka bilo protiv Kolinde Grabar Kitarović.

Jednom, kad kroz par godina znatiželja prevlada taštinu, objasnit ću joj to, pritom se pozivajući na tekstove koje sam odmah na početku napisao: Kolinda ili Kolinda Grabar Kitarović, as you wish, napravila je grešku svoga života pristavši biti kandidatkinjom na predsjedničkim izborima. Zašto? Ne zato jer nikada nije ni imala šansu to i postati, nego zato jer je ozbiljnim ljudima time dala do znanja da ne shvaća zašto tu šansu nikada zapravo nije ni imala. A to je onda neugodno saznanje o stavka u CV-u: nerazumijevanje procesa i protagonista političkih procesa u Hrvatskoj.

Po strukturi njenog Izbornog stožera i distanci od stranačke matice shvaćam da to Kolinda Grabar Kitarović odnedavna počinje razumijevati: da je izabrana ne zato jer za te pozornice zna, nego zato jer i ne sluti kakvom je utjecaju dubinskih voda izložena, vjerovala ona u rašljarstvo ili ne. Ta, istina je voda duboka, pjeva njena stranka. Neobično je da kao kandidat Čavoglava za tu istinu Kolinda Grabar Kitarović nije znala.

Piše: Romano Bolković

Izvor: Facebook profil autora

Ostavite komentar

comments