Početna / Vijesti / Kujundžić biografija – nepoznati život predsjedničkog kandidata

Kujundžić biografija – nepoznati život predsjedničkog kandidata

GLOBUSOVI REPORTERI U IVANBEGOVINI POKRAJ IMOTSKOGA PRVI SU REKONSTRUIRALI NEPOZNATI ŽIVOT JEDINOG PREDSJEDNIČKOG KANDIDATA KOJEM RASTE POPULARNOST

milan_kujundzic manji

“Ja sam trčala preko cijelog sela i vikala: ‘Dođi, tata, mama je rodila braju!’ Za mnom su trčala i druga djeca. Tata je kopao kukuruz, a kad me je čuo, bacio je motiku i potrčao ku­ći”, prepričava gospođa Kujundžić za stolom u svojoj kuhinji u velikoj obiteljskoj kući u rodnom selu u kojem je provela cijeli život. Ispred ulaznih vrata leži žuto-bijela mačka, kao da čuva kuću.

“Mačka ispred kuće znak je dobre doma­ćice”, komentira umirovljenica koju smo u subotnje popodne prekinuli u čitanju novi­na. Ispred nje tekst o njezinu bratu Milanu, onom o čijem nam je rođenju pričala, pred­sjedničkom kandidatu Saveza za Hrvatsku. Milan Kujundžić i njegova najstarija sestra Ruža jedno drugom sliče kao da su blizan­ci. Iako je on rodno selo napustio još 1976. godine, kad je otišao na studij, cijeli su život ostali jako povezani, kao i sa ostalim dvjema sestrama, Janjom i najmlađom Anom, i bra­tom Markom.

OBITELJSKI NADIMAK

Sedmeročlana obi­telj živjela je u skromnoj kamenoj kući koja je već godinama prazna, iako su je braća i sestre obnovili. Nalazi se u dijelu sela koje se zove Ćićili, što im je i obiteljski nadimak kako bi se razlikovali od ostalih brojnih Kujundžića u Ivanbegovini. Za ono vrijeme bila je to prosječna kuća s dvije sobe, podrumom i vanjskom kuhinjom. Otac Ante bio je zidar ili kako njegove kćeri kažu – majstor od ka­mena. Obitelj je prehranjivao nadničenjem na gradilištima po cijelom imotskom kraju. Nikada nije bio stalno zaposlen. Kad ne bi zidao, radio bi na zemlji, zajed­no sa suprugom Anom i djecom koja bi već sa 7-8 godina uzimala u ruke motiku. Prva četiri razreda osnovne škole pohađali su u svom selu, a u druga četiri su svakodnevno pješačili u tri kilometra udaljeni Krivodol. Tek u gimnaziji, koja je bila u Imotskom, Milan je nabavio bicikl. I njegov brat i sve sestre su završili srednje škole.

Milanove sestre Ruža i Janja te brat Marko

Milanove sestre Ruža i Janja te brat Marko

“Kao bebu sam ga držala u naručju. Njegova majka Ana i ja bile smo prve susjede i prijate­ljice. Jedna drugoj bismo pomagale naložiti vatru za ispeći kruh. Bila je mirna i brižna žena”, govori 84-godišnja Slava Kujundžić, koji živi nedaleko od Milanove rodne kuće. Slavin sin Ivan prisjeća se kako je s Milanom kao dijete igrao nogomet i skrivača.

Zadnjih godina, otkako je probijen tunel kroz Biokovo, iz njihova se sela u Zagori do mora stiže za dvadesetak minuta. Prije ne­koliko desetljeća more je za djecu iz Ivanbegovine bilo nepoznanica. Proplivali su, kaže Ivan, u antičkom bunaru kako su zvali prirodni bazen u kojem se skupljala voda. A nakon škole bi seoski dječaci čuvali krave, Milan obično s knjigom u ruci kako bi naučio sve što je trebalo za školu.

INJEKCIJE U KRIVODOLU

U osnovnoj školi s Milanom Kujundžićem u razred je išao i njegov prezimenjak Augustin, poznatiji kao Ago, koji otkriva kako je Milan uvijek bio naj­bolji u razredu, ali se zbog toga nije posebno isticao u odnosu na drugu djecu.

Sve do sedmog razreda osnovne škole Mi­lan je – pričaju njegove sestre i brat – bio jako boležljiv. Nekoliko puta godišnje pobolije­vao bi od upale pluća. Sestra Ruža sjeća se kako ga je zajedno s majkom redovito vodila na injekcije u Krivodol, gdje je bila najbliža ambulanta.

djetinjstvo 1

“Stalno je bio bolestan. Došlo bi ljeto i sva bi djeca u selu nosila kratke hlače pa je htio i on. Mama mu je pristala udovoljiti pa mu je preko dugih hlača navukla i kratke pa su svi bili zadovoljni. Čim bi prizdravio išao bi kopati s nama ostalima, a i krave bi čuvao. Od prvog razreda osnovne škole pomagao je ocu u građevinskim radovima, miješao mu beton i donosio kamenje”, otkriva Milanova tri godine starija sestra Janja koju je on uvijek zvao Dada i koja je također cijeli život provela u rodnoj Ivanbegovini. Ona ističe kako je Milan zbog bolesti često izostajao s nastave tjelesnog, a u gimnaziji mu je jed­ne godine profesor tjelesnog Jure Milinović, koji je umro prije nekoliko mjeseci, zaključio jedinicu i poslao ga na popravni iz tjelesnog. Iako je iz svih ostalih predmeta imao petice.

“Ovdje nije bilo kruha pa su muškarci iz sela odlazili u tuđinu raditi po gradilištima, a žene su ostajale same s djecom. Milan je već kao školarac radio na baušteli. Uvijek je bio jako vrijedan i temeljit, spreman pomoći svakome kome treba, a takav je ostao do da­nas”, tvrdi školski kolega Ago dodajući kako je Ivanbegovina malo selo koje je dalo neubičajeno mnogo liječnika.

PRAVO U SPLITU

“Kad je Milan završavao osnovnu školu, ja sam već radila kao trgov­kinja u trgovačkom poduzeću Napredak u kojem sam bila prva žena poslovođa. Htio je ići u neki zanat, no kako je u školi imao sve petice, rekla sam mu: ‘Brajo, upiši gimnaziju. Svi ćemo te po malo gurati.’ Tako je i bilo. Kao gimnazijalac je školske praznike provodio radeći na građevini. Zajedno s mojim mužem Lukom je gradio ovu kuću u kojoj smo sada. Već tada se vidjelo da je veliki kapacitet i da će napraviti karijeru“, ističe Ruža Kujundžić i pokazuje nam sliku svoga mlađeg brata iz gimnazijskih dana s dugom kosom.

“Bio je roker i više puta je puštao kosu. Oši­šao se jednom kad mu se kum Ante Kujun­džić zvan Tončika vratio iz vojske. Meni je bilo žao što se ošišao, ali je mami bilo drago”, kroz smijeh govori Ruža, a Janja pamti da je Milan od malena govorio da će biti liječnik. Kao školarac je nabavio tlakomjer i svima u selu mjerio tlak. Nakon gimnazije se nije uspio upisati na medicinu, ni u Rijeci ni u Zagrebu. Bio je, govori sestra, treći ispod crte. Upisao je pravo u Splitu i prvu godinu dao u rekordnom roku sa svim odličnim ocjenama.

U Splitu na studiju Milana sustiže vijest da mu je umrla majka u dobi od samo 48 godina. Ruži Kujundžić u pamćenje su se zauvijek urezale bratove riječi: “Ja moram ići na medi­cinu. Kad mojoj mami nitko nije pomogao, ja ću pomoći mnogim drugim mamama.”

Pet godina stariji brat Marko dodaje kako ga je Milan, nakon što im je mama umrla, pitao bi li imao išta protiv da opet pokuša upisati medicinu.

“Prošao je prijamni na medicini u Rijeci odakle me zvao da odem u Split na Pravni fakultet i podignem mu dokumente da se može upisati na medicinu. Dekanu je bilo žao što se ispisuje jer je bio najbolji student na godini i dao mi je dokumente tek nakon što je nazvao u Rijeku i uvjerio se da je Milan tamo stekao uvjete za upis. Sve što si Milan u životu zacrta, on to odradi dokraja”, ističe brat Marko.

“Mama je navodno imala tumor na mater­nici. Bio je petak kad su je odvezli u bolnicu, a već idućeg petka su je vratili kući u mr­tvačkom sanduku. Nije dočekala operaci­ju”, govori Ruža o svojoj majci Ani rođenoj Matković u susjednom selu Grubine koja je između 1950. i 1960., rodila petero djece. S majkom je najpovezaniji bio Milan, koji i danas često, kad nešto priča voli naglasiti da bi tako rekla njegova pokojna mama. Bila mu je, tvrdi sestra, sve u životu i teško je podnio njezinu smrt.

Otac je jedne zime, početkom 8o-ih, sje­ća se Ruža, kad je već bio udovac, otišao na nekoliko mjeseci raditi u Austriju, na gradi­lište olimpijskih skakaonica. Kući se vratio s tuberkulozom pa je šest mjeseci ležao na plućnom odjelu splitske bolnice. Kćeri bi mu svakodnevno donosile grožđe i novine koje je obožavao čitati. Oporavio se, ali je nekoliko godina kasnije 1986. iznenada umro. Kod kuće. Zaspao je i više se nije probudio. Srce mu je otkazalo.

BRAK I DJECA

Svoju suprugu Tatjanu Milan Kujundžić je, saznajemo u njegovu rodnom selu, upoznao u imotskoj gimnaziji. Vjenčali su se 1982. u njezinu selu, obližnjim Zmi­javcima, nakon čega je večera za stotinjak ljudi priređena u Ivanbegovini, u sali osnovne škole. Nisu si mogli priuštiti restoran. Vjen­čanje je bilo u kolovozu, a u lipnju je brojna obitelj Kujundžić bila Milanu na promociji u Zagrebu. U rujnu su se opet zaputili u Zagreb na proslavu Tatjanine diplome. I ona je medi­cinu studirala u Rijeci pa u Zagrebu, a kasnije je specijalizirala pedijatriju.

Godinu dana poslije, 1983., dok je Milan bio u vojsci, rodila im se kći Ana, kojoj je Milan ime dao po svojoj majci, a 1986. i sin Hrvoje. Danas su oboje ekonomisti. Mladi je liječnič­ki par dobio posao u bolnici u Bihaću, gdje su sredinom 80-ih živjeli u unajmljenom stanu u obiteljskoj kući.

“Kad je odlazio u Zagreb za studij sam mu u trgovini u Imotskom u kojoj sam radila kupila bijeli mantil, koji mi je, kad se prvi put vratio kući, donio na pranje. Da zaradi za studij ljeti bi ljudima zidao kuće u Omišu i Mimicama.

Moj muž je u Omišu radio kao instruktor u autoškoli pa je učio Milana voziti. I kasnije, kad je već bio liječnik, radio je na bauštelama, i kod nas i u Njemačkoj na crno, kako bi do­datno zaradio. Trebalo mu je novca jer je u Za­grebu gradio kuću. A i nama je pomagao što bi nam god trebalo. Tako je i danas. Neki dan sam mu se požalila kako mi je nisko željezo u krvi, a on me već sutradan zove da me naru­čio za pregled u Splitu. Oboje smo anemični na majku”, otkriva sestra Ruža i prepričava nam jedan doživljaj iz 1988., kad je njezin brat živio u Zaprešiću i radio u Zagrebu, u da­našnjoj bolnici Merkur, tada poznatijoj kao Zajčeva, gdje je liječio oboljele od leukemije.

kuća

“Zajedno smo se dovezli u Zagreb i on je pr­vo svratio u bolnicu. Ja sam ga čekala u autu, a on se vratio sav uplakan. Te noći je umrla jedna njegova pacijentica, žena iz Bosne koja je imala petoro male djece”, priča Ruža Ku­jundžić. Njezina sestra Janja tvrdi kako od majčine smrti sve do danas nije bilo godine da Milan nije na godišnjicu, 20. svibnja, do­šao na njezin grob, kao i na Sve svete i Cvjet­nu nedjelju. Svaki put kad dođe, svoj djeci – nekada brojnim sinovima i kćerima, a danas unucima svoje braće i sestara – udijeli po nov­čanicu za čokoladu. U rodnoj Ivanbegovini predsjednički kandidat Kujundžić prije osam godina sagradio je kuću, bez premca najljep­šu u selu, prostranu prizemnicu sa žutom fasadom, na mjestu gdje su njegovi roditelji nekoć imali vrt i odakle se kao na dlanu vidi cijeli Imotski. Pokraj kuće sačuvao je kameni zidić koji je svojim rukama izgradio njegov otac Ante. U toj kući Milan Kujundžić jako rijetko boravi, a o okućnici mu se brine ne­ćak Ante. Prošle godine mu je u kuću dvaput provaljeno, što u Imotskom mnogi povezuju s obračunima u HDZ-u u kojem je Kujundžić bio protukandidat Tomislavu Karamarku na prošlim unutarstranačkim izborima.

“Kad su mu gradili tu kuću, Milan bi odje­nuo staru trenirku i zajedno s ostalim radni­cima betonirao stupove. Građevinski radovi ga vesele. Sve je stekao teškim i poštenim radom. Rijetko kad se okupimo sve petero braće i sestara. Zadnja takva prilika bila je u lipnju kad mi se ženio sin. Sve moje če­tvero djece završilo je fakultete pa mi nije žao što se ja nisam imala prilike školovati jer mi roditelji to nisu mogli priuštiti”, priča Janja Kujundžić, koja je poput svog tri godine mlađeg brata završila gimnaziju u Imotskom, gdje je prve dvije godine imala latinski jezik. Kaže kako joj je brat poslije u šali znao reći: “Moja Dade, ti si mene učila latinski, a ja sam doktor, a ti ostane nigdi.”

“Uvijek smo se odlično slagali, od malena pa sve do danas. Čujemo se svaki tjedan, obič­no nedjeljom prije ručka pa pričamo o životu, djeci, obitelji, poslu, o svemu osim o politici”, ističe Marko Kujundžić, stariji brat koji je ci­jeli život u Ivanbegovini gdje je sagradio kuću i pokraj nje bravarsku i limarsku radionicu.

“Milan me kao starijeg brata često tražio savjete. Ja sam počeo raditi dok je on još išao u gimnaziju. Kad bi za vrijeme studija do­šao kući u selo, dao bih mu da vozi moj prvi auto. Bio je to bijeli stojadin koji sam došao polovnog kupiti u Zagreb gdje sam se susreo s Milanom. Primijetio sam da Milan nosi šu­plje cipele pa sam mu htio kupiti nove, ali on je uvijek bio skroman i na to nije htio pristati pa sam mu, kako nosimo isti broj, dao svoje cipele, a ja sam uzeo njegove šuplje i sebi kupio nove”, priča brat Marko dok sjedimo u njegovoj kuhinji, zajedno s ostalim članovi­ma njegove obitelji. Oko stola se vrti Markov unuk Marko, plavokosi dječačić za kojeg svi tvrde da je isti striko Milan kada je bio mali. Na zidu visi velika slika uplakanoga dječaka okruglastog lica kakve su 70-ih godina bile popularna dekoracija u mnogim domovima. Kujundžiće ta slika podsjeća na Milanovu promociju.

DAR ZA NEĆAKA

“Dao sam Milanu novac da plati ručak za goste poslije promocije, a on nije sve potrošio, nego je za ostatak poveo u dućan moga sina Antu koji je imao šest godina i koji je odabrao ovu sliku koju mu je striko kupio.

Za vrijeme cijelog studija smo mu sestre i ja slali novac. Kad smo došli kod Milana u studentski dom u Cvjetnom naselju, Ante je prvi put u životu ugledao crnca i jako se prestrašio”, sa smijehom priča Marko i ot­kriva kako je Milan svoj prvi auto – također stojadina, ali žutog – kupio 1984. ili 1985. kad je već radio kao liječnik u Bihaću. Tim se autom dovezao u rodno selo 1986. na očev sprovod, a usput ga je negdje malo udario pa mu ga je brat popravio.

Brat Marko je Milanu pomagao i kada je 1996. gradio svoju kuću u Zagrebu, na Malešnici, u kojoj i danas stanuje. Milan je pak još kao gimnazijalac s bratom iskopao rupu za cisternu za vodu u novoj kući u Ivanbegovini u kojoj bravar Marko i danas živi s obitelji.

“Znam da nema toga što Milan ne bi za mene učinio. A ja i kad nemam, kažem mu da imam. Prije par godina je moja snaha raz­bila auto pa smo kupovali novi. Zvao sam Milana da mi pogleda jednu crvenu Corsu u Zagrebu što sam je našao u oglasniku. On je otišao i kupio nam ju je. Milan zna da imam problema sa srcem pa se ljuti na mene jer ne želim redovito ići kod liječnika na kontrole. Dešavalo bi se i da mi on dogovori pregled, a da ja ne odem. Stalno mi govori da moram manje raditi.

Ali se zato nastojim zdravo hraniti. Svake zime zakoljemo svinju pa će tako i ove godi­ne biti i kobasica i pečenice. Između Božića i Nove godine Milanu u Zagreb pošaljem ma­lo suhomesnatih domaćih proizvoda i on se uvijek oduševi”, otkriva Marko Kujundžić dodajući kako nema tog čovjeka, poznatog ili nepoznatog, koji je njegovog brata dr. Kujundžića – liječnika, pročelnika Zavoda za gastroenterologiju i hepatologiju Klinike za unutarnje bolesti u Kliničkoj bolnici Dubrava u kojoj je od 2004. do 2012. bio i ravnatelj – tražio neku liječničku pomoć, a da ga je odbio.

“Ljudi mu šalju pršute, sireve, maslinovo ulje, no on nikada ne uzima darove. Pokuša­vaju mu se zahvaliti na sto načina, ali nikome to još nije pošlo za rukom”, tvrdi brat.

 Što brat i sestre Kujundžići kažu na pred­sjedničku kandidaturu svoga brata Milana?

“U siječnju sam mu kazala da mi obeća da se neće kandidirati. Na to mi on odgovori da netko mora spašavati Hrvatsku. Ja sam mu rekla – a onda budi ti taj koji će je spasiti. I zaplačem od radosti i ponosa iako mislim da se Milan previše troši umjesto da se napokon malo odmori jer se u životu previše naradio. Ali on ne zna odmarati. To nam je u genima. Čvrsto vjerujem da ima šanse postati pred­sjednik i molim Boga dragoga da mu da snage i zdravlja, a pameti ima”, govori Ruža Kujun­džić dodajući kako je cijela njihova obitelj od malih nogu svake nedjelje odlazila na misu u crkvu svete Ane u mjestu Imotska Poljica. U toj se crkvi, u kojoj je kao dječak ministrirao, Milan Kujundžić i vjenčao.

OBITELJSKA AGITACIJA

U Ivanbegovini nikada nije bilo crkve, ali se iz sela lijepo vidi kapela svetog Marka na obronku brda Gradina čiju je gradnju prije pet godina inicirao i većim dijelom sam financirao Milan Kujun­džić. Na istom je mjestu nekada bila kapela koju su jugoslavenske vlasti srušile.

“Kad je prije nekoliko godina pošao u poli­tiku, kazala sam mu – brate, zašto ideš u to? A on meni na to kaže: ‘Dade, kada bi svi tako gledali, otišlo bi sve u propast. Ako me još jednom to pitaš, više ti se neću javljati.’ Na to ja njemu odgovorim: Brate, neka te dragi Bog čuva”, otkriva Kujundžićeva sestra Janja.

“U našoj se obitelji nikad nitko nije bavio politikom. Nedavno smo razgovarali pa mi je Milan kazao kako bi kao liječnik mogao bilo gdje u inozemstvu dobiti posao i zara­đivati višestruko nego sada, ali on tvrdi da želi ostati u Hrvatskoj i da ga u politiku vuče samo želja da sredi sav taj nered koji vlada u ovoj zemlji. Uvijek sam bio ponosan na njega i podržavao ga u svemu što je htio. Drago mi je kada me sa svih strana zovu ljudi i kažu da će za njega glasati jer znaju da je pošten čovjek”, govori stariji brat Kujundžić i ističe da se i on, poput svih članova obitelji, učlanio u bratovu stranku Hrvatsku zoru.

“Velika smo mu podrška i bit ćemo jako ponosni kad postane predsjednik, ali se zbog toga nitko od nas neće promijeniti jer mi smo ljudi koji se ne stidimo kazati da smo bili ve­lika sirotinja. U osnovnoj školi smo za dnev­nicu radili sve što je trebalo da bismo mogli kruha kupiti jer su nam roditelji bili bolesni. Zato cijenimo rad”, zaključuje brat Marko.

“Medicinu je u Zagrebu završio kao najbo­lji student u svojoj generaciji. Mogao je bez problema i tri fakulteta paralelno završiti. No komunistima nije bio po volji pa je jedva do­bio priliku stažirati u bolnici, i to Bihaću”, go­vori nam Milanov prijatelj iz Imotskog Ante Kujundžić zvan Travar, koji se neko vrijeme bavio građevinarstvom. Kujundžiću je, kaže, gradio kuću u Zagrebu i uvjerio se kako se taj liječnik i političar, u projektiranje razumije poput građevinskog inženjera.

Iako u imotskom kraju HDZ premoćno do­biva na svim izborima, mnogi ljudi s kojima smo razgovarali, osobito mladi, razočarani su politikom te stranke i alternativu vide u Kujundžiću.

U Grubinama susrećemo umirovljenog bra­vara Jozu Vukovića (81) čija je žena u rodu s majkom Milana Kujundžića.

“Mjesec i pol dana me je liječio u bolnici u Dubravi. Znam ga otkad je bio mali. Ća­ća i mater su mu bili sirotinja, a on je po­stao doktor. Odličan je čovjek. Pomogao je mnogim našim Imoćanima”, kaže Vuković. Volio bi, kaže, da pobijedi Kujundžić, no ne bi imao ništa ni protiv Kolinde Grabar-Kitarović.

 

Izvor: Globus, 3.12.2014.

Ostavite komentar

comments