Početna / Vijesti / Predsjednički kandidati gledaju triler u kojem se bore njihovi stožeri

Predsjednički kandidati gledaju triler u kojem se bore njihovi stožeri

Zanimljivo je da se svih troje najjačih predsjedničkih kandidata pozivaju na Tuđmana i njegovo naslijeđe.

Ivan Hrstić Ilustracija 4

Imamo četiri predsjednička kandidata. Potpise su skupili oni koji iza sebe imaju infrastrukturu koja to može obaviti. Već smo nekoliko puta u televizijskim sučeljavanjima gledali sučeljavanja glasnogovornika ili šefova kampanje. Po svemu sudeći, ovi predsjednički izbori neće biti nadmetanje kandidata koliko će biti borba njihovih timova. Mogao bi ovo biti pravi filmski triler u kojem će savršena produkcija odlučiti o dodjeli domaćeg političkog Oscara.

Ivo Josipović je dan prije službenog početka kampanje predstavio svoj izborni program. To je jedini dokument od tri ponuđena koji može biti podložan kritici. Četvrti kandidat Ivan Vilibor Sinčić, kandidat Živog zida nigdje nije ni predočio svoj program. Milan Kujundžić i Kolinda Grabar-Kitarović na svojim web stranicama imaju jasno naznačene ciljeve koje žele postići, ali ništa ne govore o načinu kako misle stići do tog cilja. Jesu li njihove ideje toliko velike i vrijedne da ih ljubomorno čuvaju od krađe, pa i od samog naroda ili je riječ o nečemu drugom?

Izgleda da je ovdje ipak riječ o timovima i načinu vođenja kampanje. HDZ je zadnjih dana sve adute bacio na uvjeravanje naroda kako je Kolinda u prednosti i da to dokazuje broj prikupljenih potpisa za predsjedničku kandidaturu. Već sam u ranijim kolumnama podsjećao na primjere koji pobijaju ovakvu tezu. Onaj tko je strankom širio strah i paniku zbog skupljanja potpisa tvrdeći da pola milijuna mora pasti, u najboljoj maniri druga Tita koji je poručio da Prozor mora pasti ne pitajući za žrtve, morao je znati da je na prošlim predsjedničkim izborima baš kandidat HDZ-a Andrija Hebrang prikupio najviše potpisa, ali nije niti ušao u drugi krug.

Imam osjećaj da bi Kolindinom timu više koristi donijelo da su malo detaljnije razradili njezin predizborni program kojeg je ona pročitala prije punih 28 dana, nego što su snagu bildali brojem potpisa.

Koliko to pokazivanje snage brojem potpisa može biti dvosjekli mač pokazuje baš primjer Ive Josipovića. Taktika koju je nametnuo baš HDZ mogla bi im se vratiti kao bumerang. Aktualni predsjednik je prikupio najveći broj potpisa koje je ikad imao neki kandidat ljevice u Hrvatskoj. Svi su se pitali kako će Josipović voditi kampanju u situaciji kad Milanović pokazuje sve otvorenije neprijateljstvo zbog kritika koje mu sve češće upućuje aktualni predsjednik.

Bilo je očekivano da će infrastruktura SDP-a Josipoviću biti nužna za potvrđivanje predsjedničkog mandata. Ipak, broj potpisa pokazuje da Josipović može bez Milanovića, što ne znači nužno da ide i bez SDP-a. Ovako prgavo ponašanje aktualnog premijera mogao bi biti njegov politički labuđi pjev. Broj potpisa koje je Josipović prikupio pokazuje da ni birači ljevice više ne slušaju Milanovića i da se mogu mobilizirati oko onih s kojima se on svađa, iako nije nužno i da se oni svađaju s njim.

U ovako zategnutoj situaciji s premijerom koji mu očito uskraćuje potporu zbog namjeravanih ustavnih promjena, Josipović praktično provodi i svojevrsni tihi referendum o toj svojoj inicijativi. Nikad već broj prikupljenih potpisa kandidata ljevice kasnije bi mogao biti značajan u političkom marketingu namjeravane promjene Ustava. Josipović će tu priču, pobjedi li na izborima, očito dobro iskoristiti.

Milan Kujundžić je prikupio oko 50.000 potpisa, što se može smatrati najvećim uspjehom, budući da on ima definitivno najslabiju infrastrukturu. Bolje razgranatu mrežu suradnika, posebno vrijedniju i iskreniju mrežu volontera od Kujundžića ima čak i Ivan Vilibor Sinčić, kandidat Živog zida.

Kujundžić se na vrijednu i iskrenu suradnju može osloniti samo tamo gdje svoju stranačku bazu ima HDSSB. Za njega kao šefa Hrvatske zore ovo je također bumerang koji bi mu se mogao vratiti. Naime, u ovim predsjedničkim izborima se potvrđuje koliko je ta stranka slabašna i još neizgrađena, a odmah nakon predsjedničkih izbora počet će neslužbena kampanja za parlamentarne koji se održavaju za nešto manje od godinu dana.

Kujundžićev najveći problem su ljudi kojima se okružio. Rekao bi narod, puno je tu brašna, ali bit će malo kruha, jer ga nema tko zamjesiti. Puno je tu ideologa i ljudi s velikim idejama i frazama, ali kad treba zasukati rukave… Da možda budem i konkretniji, previše je oko Kujundžića generala bez vojske. To se i vidi iz svake rečenice njegovog programa. Ciljevi su mu odlični. Budući da ga poznajem, ja čak i znam kako ih on namjerava postići, ali moj susjed o tome pojma nema.

Sličan problem je i s Kolindinim programom. S prvim danom službene kampanje on se pojavio na njezinoj web stranici, skoro mjesec dana nakon što ga je pročitala. Ovo se može tumačti i kao strateškim potezom izazivanja radoznalosti, ali onda je čitatelj i budućeg glasača trebalo dočekati iznenađenje. Osobno me iznenadilo koliko se puno u tim ciljevima posvećuje političkom sukobljavanju s Vladom i aktualnim premijerom, kao da mu u HDZ-u predviđaju još jedan mandat, a koliko malo se govori o nagomilanim socijalnim problemima prema kojima treba pritiskati Vladu.

Zašto ovo spočitavam baš HDZ-ovoj kandidatkinji. Zato što je u ovih četvrt stoljeća hrvatske države HDZ kao stranka uvijek pokazivao najveću socijalnu osjetljivost. Socijalna bijeda nikad nije bila veća, a jedan program HDZ-a nikad o tome nije govorio manje. Očito je na tom programu radilo puno ljudi koji su malo vremena provodili u Hrvatskoj zadnjih godina.

Zanimljivo je da se svih troje najjačih predsjedničkih kandidata pozivaju na Tuđmana i njegovo naslijeđe. Kujundžić tako želi sebi privući dio glasača HDZ-a. Od Kolinde je to očekivano, a Josipović je Tuđmana čak iskoristio za izravno sukobljavanje s kandidatkinjom HDZ-a. Zgodna dosjetka na račun Tuđmana i ljubljenja zastave koju nije odnio sa sobom nije nešto što će svi glasno odobriti, ali će o tome sigurno svi pričati i to će komentirati. Jedne će to još čvršće mobilizirati uz Kolindu, a drugima će pomoći da se odluče.

Pitanje je samo kome što i koliko treba.

Autor: Ante Gugo

Izvor: politikaplus.com

Ostavite komentar

comments