Početna / Vijesti / Romano Bolković: Zašto je važan Josipovićev reizbor?

Romano Bolković: Zašto je važan Josipovićev reizbor?

U rat za Hrvatsku nitko nije išao da bi dobio išta u njoj osim nje same! Onaj tko je, taj nije ratovao za Hrvatsku. 

 

DSC_0141ivo-josipovic-branitelji-111

Piše: Romano Bolković

 

U ovoj predizbornoj militarizaciji političkog i javnog života Hrvatske – koja je sramotna, jer niske strasti krije iza visokih ideala najranjivijih, onih koji su za slobodu ove zemlje dali dio sebe, ratnih invalida – postaje prejasno kolika je važnost s jedne strane ustavnih promijena koje predlaže Ivo Josipović, a s druge reizbora Ive Josipovića kao PRH. Zašto?


Zato jer je Josipović jedini kandidat koji reprezentira svijet ideja i javni diskurs koji stoji toj militarizaciji nasuprot, tom posvemašnjem razaranju Hrvatske, pokušaju da se ona nepovratno antagonizira do ruba unutarhrvatskoga obračuna, u konačnici permananentnoj zlorabi i instrumentalizaciji braniteljske populacije u predizbornim vremenima.


Ta militarizacija, koja i opet teče usporedno s privatizacijom hrvatstva i latentnim dokidanjem demokracije – prvo stoga jer se HDZ vidi kao privilegirani azil domoljubne politike, a drugo stoga jer takav nazor suspendira višestranačje, budući su eo ipso sve druge političke stranke i snage lišene prerogativa patriotizma, ergo: nehrvatske, pa kao takve diskvalificirane iz javnoga života zemlje – naprosto vapi za protutezom, onom instancom koja će uspostaviti, pa i kao vrhovni zapovjednik OS, političke okolnosti dolične konstitucionalnim liberalno-demokratskim državama.


Zanimljivo, već letimičan pogled na karakter predizbornih napada na Josipovića otkriva ideološko i političko porijeklo te retorike: on je bolestan – jer bi Kujundžiću trebao ići na pregled – valjda kao cijeli slojevi njemačkoga društva tridesetih; on nije Hrvat – jer to jamče kafanski zapisi o stupastim nogama i poklonjene publikacije srpskom ambasadoru koji to i nije htio biti, pri čemu je bizarno da HDZ danas priziva kao krunskoga svjedoka beogradski komšiluk, u najboljoj maniri podzemnih odnosa koji traju kroz cijeli rat, koji su, konačno i to recimo, te strukture s obje strane i pripremile i provele, svračajući pažnju s konfrontacije demokratskih snaga i protagonist režima koji se samorazumijevao kao diktatura proletarijata, na nacionalni sukob naroda SFRJ: da bi oni preživjeli pad Berlinskoga zida, bilo je neminovno izazvati ratni sukob u Jugoslaviji – pa se ta domoljubna busanja u dekolte otkrivaju kao tipično isključenje Drugog iz organski homogenizirane nacionalne zajednice. U riječ: mi smo HDZ, mi smo Hrvatsku stvorili i obranili, pa nam, kao jedinoj mjeri hrvatstva, ona posvema i pripada.

Jasno, znamo dalje kako to ide, i devedesetih s privatizacijom, i dvijetisućitih, sa Sanaderom.

Kad se u nekom društvu u predizborno vrijeme određena politika počne služiti retorikom koja Drugog proglašava bolesnikom ili ga isključuje iz zajednice, a u njeno se ime uniforme počnu – a uniforma reprezentira privilegij države na silu! – arbitrarno i mimo državnoga nadzora rabiti kao argument u javnoj raspravi (pa čak i na javnoj televiziji, sto je nevjerojatno, što je ispod standarda Jugoslavije sedamdesetih, a kamo li demokratskoga svijeta EU kojem pripadamo) onda se nitko ne može pretvarati da ne razumije što se zbiva, niti je itko eksklupiran govoreći post festum da on nije učinio ništa, jer će već sutra biti kriv svaki onaj koji nije učinio ništa da se takva Hrvatska onemogući.

Hrvatska straha.

Hrvatska koju – ma da se razumijemo: oni koji su u 24 sata angažirali sve parlamentarne snage da bi se donio zakon o zabrani izručenja udbaša Njemačkoj, isti ti, samo i jedino i upravo ti, ne netko drugi – nakon rata s agresorom, nakon privatizacijske i pretvorbene pljačke, nakon posvemašnje korupcije i klijentelizma, razaranja države i društva ukratko, sada te snage guraju u finalnu destrukciju, u unutarhrvatski obračun!


Pišući ovakve tekstove uobičajilo se samodeklarirati, jer to, kao biva, uopće kvalificira čovjeka za raspravu o ovoj temi; zapravo o Hrvatskoj danas: ja na tu vrst legitimiranja vlastite pozicije ne pristajem. Hrvatska je obnovila svoju državnost politički, obranila ju je u Domovinskom ratu oružjem, i naši branitelji zaslužuju svu skrb koju im ova država može pružiti, ali, u rat za Hrvatsku nitko nije išao da bi dobio išta u njoj osim nje same! 


Onaj tko je, taj nije ratovao za Hrvatsku.

Ostavite komentar

comments