Početna / Vijesti / Skupo plaćeni i bespotrebni cirkus

Skupo plaćeni i bespotrebni cirkus

Za dva mjeseca nas čekaju šesti po redu predsjednički izbori u samostalnoj Hrvatskoj. Kampanja je svakim danom sve intenzivnija i puna događaja, no vidljivo je kako trenutno nema nikakvih bitnijih sučeljavanja između kandidata. Biračko tijelo se već svrstalo na stranu omiljenih kandidata ili ne pokazuje nikakav interes za kampanju.

Ured-Predsjednika-1024x409

Trenutno se u utrci za predsjedničko mjesto nalaze dva kandidata ljevice, jedan kandidat koji se ne želi svrstati na bilo koju stranu, te tri kandidata desnice (iako Milan Kujundžić tvrdi kako je veći ljevičar i borac za radnička prava od aktualnoga predsjednika Josipovića). Primjetno je kako su politički centar i liberalna strana političkoga spektra uglavnom nezastupljeni, te da bi njihovi glasovi mogli odlučiti pobjednika u drugom krugu izbora.

Kandidature Ivana Grubišića i Ante Đapića spadaju u rubriku bizarnoga. Đapić je ničim izazvan ušao u kampanju obećavajući borbu protiv radikalnoga sekularizma, pričama o tome kako će pomilovati sve ratne zločince i raspravljajući o liku i djelu Ante Pavelića. Ivan Grubišić je istrošio velik dio političkoga kapitala sa neaktivnošću u Saboru, kandidaturama na praktički svim izborima i raspadom svoje liste na svim razinama. S druge strane kandidat Ivan Rude i njegova kampanja se trenutno čine kao osvježenje na političkoj sceni. Iako nema dovoljno jasne stavove, te nije poznat široj javnosti, moguće je da bi se mogao pretvoriti u novu političku zvijezdu ako kojim slučajem ne napravi neki veći gaf u kampanji. Poznato je da se predstavlja kao borac za radnička prava i da je bio član HDZ-a, samim tim bi mogao biti prihvatljiv i ljevici i desnici. No nedostatak financijske potpore kao i poprilično malo vremena za prezentiranje javnosti se čine kao prevelik teret.

Milan Kujundžić je trenutno najaktivniji na sceni. Poprilično odvažno i inteligentno koristi svoj ograničeni medijski prostor koji favorizira dvoje glavnih kandidata, te kritizira po potrebi i Josipovića i Kolindu Grabar Kitarović. Iskoristio je mlak ulazak HDZ-ove kandidatkinje u kampanju, te je u relativno kratkom roku značajno napredovao po svim anketama. Eventualni strah ljevice je odagnao sa izjavama o sebi kao većem ljevičaru od Josipovića, ali je izazvao i simpatije i jedne i druge strane sa pozivima kako se kolona sjećanja u Vukovaru ne bi trebala politizirati, također i po kritikama primopredaje državne zastave u Kninu HDZ-ovoj kandidatkinji. U slučaju nastavka blijede kampanje dvoje glavnih kandidata i novih gafova, te početka televizijskih duela moguć je daljni rast Kujundžića. Glavni problem mu naravno čini što nema potporu stranačkih mašinerija i ograničen pristup u medijima, no i u slučaju neprolaska u drugi krug dovoljno je učinio što je popularnost njegove male stranke u kratkom vremenu također porasla, te što je postao relevantan faktor na političkoj sceni.

Kolinda Grabar – Kitarović je čak i prije same kandidature imala veliku podršku. Sukobi sa Sanaderom, privlačan izgled, prihvatljivi stavovi za većinu biračkoga tijela su prisilili i Karamarka da ju kandidira. Veliku podršku je zadržala i nakon prvih komentara predsjednika Josipovića koji su ocijenjeni kao seksistički, prvih intervjua i isforsirane kvaziafere Operacije Barbika. No s vremenom joj je popularnost stala, te konstantno stagnira. Mlak nastup na nacionalnoj televiziji, kampanja i par gafova su učinili svoje. Iako iz njezina stožera najavljuju kako tek sada kampanja počinje i kako će sigurno osvojiti mandat, do sada se njezina kampanja i nastup čine nedorečenima, te je moguć i poprilično slab rezultat. No podrška velike koalicije sastavljene od četiri stranke, eventualni ulazak u drugi krug, kao i mobiliziranje birača i eventualni Josipovićev gaf ili afera bi je mogli ostaviti u igri.

Za razliku od nje, Josipović ima konstantnu visoku podršku kod birača i sasvim sigurno ulazi u drugi krug. Iako postoje ogromne javne kritike na njegov račun, ne samo sa desnice, njegova podrška i popularnost kod birača se ne smanjuju. Dapače u vrijeme kada jačaju razne najave prosvjeda i akcija, njegova pozicija dodatno jača jer se predstavlja kao predstavnik bolje, civiliziranije Hrvatske koji čuva stabilnost institucija. Čak mu ni razne afere, te poprilično nedorečen predsjednički mandat nisu ozbiljno naštetili. Njegova kampanja se sastoji od laviranja između raznih društvenih skupina. Nastupi i izjave su mu pune proturječnosti, pa se od velikoga zagovornika plana iskorištavanja plina u Jadranu pretvori u velikoga zaštitnika okoliša, od borca za bolji poduzetnički ambijent u zemlji do predstavnika borbe protiv neoliberalnoga kapitalizma itd. Kampanja mu se također i bazira na nekim ustavnim promjenama o kojima građani nisu ni upoznati, niti ih je briga zbog teške situacije u zemlji.

Neovisno o tome tko će dobiti, dojam javnosti je kako se radi ipak o bespotrebnom i skupom cirkusu koji ne vodi nikakvim promjenama. Ovlasti predsjednika se sastoje uglavnom u određenom utjecaju pri kreiranju obrambene i vanjske politike zemlje. Kod većine kandidata, a pogotovo kod dvoje glavnih kandidata, ne postoje dovoljno jasni stavovi o tome kakva bi obrambena i vanjska politika zemlje trebala biti. Kao i prvoj kampanji prije pet godina Josipović uglavnom priča o stvarima u kojima nema nikakvih ovlasti, a Kolinda je površno spomenula jačanje MORH-a i promjenu vanjske politike iako nije pojasnila u čemu bi se ona sastojala. Kujundžić se zalaže za veću promjenu u vođenju države, no još nije posve jasno kako bi ta politika izgledala, bi li imala podršku većine stanovnika i kakvi bi bili rezultati te politike. Ostali kandidati se uglavnom ne očituju u tom pogledu.

Prije sljedećih predsjedničkih izbora na kojima će se također potrošiti par desetaka milijuna kuna bi se trebalo jasno dogovoriti koje su predsjedničke ovlasti, te način na koji se bira. Bilo bi znatno jeftinije birati predsjednika kao u Njemačkoj ili Italiji preko parlamenta i dvotrećinskom podrškom nego trošiti velike svote na izbore koji i nisu toliko bitni kao kod nas. Izbori se u Hrvatskoj uglavnom sastoje od sukoba između interesa dvije glavne stranke, umjesto da predsjednik zemlje bude kao u Italiji i Njemačkoj istaknuti i zaslužni član društva koji bi služio kao faktor stabilizacije u društvu sa simboličnim ovlastima. Ovlasti i uloga predsjednika se kod nas svode trenutno samo na kadroviranje u diplomaciji, represivnom aparatu i nekim drugim bitnim institucijama, a troškovi Ureda Predsjednika RH i troškovi organiziranja predsjedničkih izbora su svakako preveliki i posve bespotrebni u ovakvoj situaciji. Druga opcija je vraćanja polupredsjedničkoga sustava u kojem bi ti izbori dobili zaista veći smisao, te gdje bi predsjednik dobio realnu moć u društvu i odgovornost. Tada bi uloga predsjednika u društvu bila znatno bitnija od kadroviranja te komentiranja aktualnih događanja u državi i regiji, ali bi imao i puno više odgovornosti za stanje u državi.

 

Autor:  Rafael Jurčević
Izvor: republika.eu

Ostavite komentar

comments