Početna / Komentari / Ostalo / Tomac i Šeparović: Nekad pisali za partiju, sada isto za HDZ i Karamarka

Tomac i Šeparović: Nekad pisali za partiju, sada isto za HDZ i Karamarka

Poznati hrvatski kolumnist i politički kroničar, Romano Bolković, na svojem se Facebook profilu osvrnuo na rad Zdravka Tomca i Zvonimira Šeparovića, dva političara koja su se u nedavno vrijeme istakla tekstovima na portalima izrazito desne političke orijentacije. Bolković tako donosi ulomke iz radova Zdravka Tomca i Zvonimira Šeparovića u kojima se vidi kako su oprečno suprotni njihovi današnji stavovi s onime što su pisali nekoć. Bolkovićeve objave prenosimo u cjelosti:

Predstavljena-knjiga-Zdravka-Tomca-Crveni-predsjednik_ca_large

ZDRAVKO TOMAC:

Dr Zdravko TOMAC
docent Fakulteta političkih nauka u Zagrebu

TITO I SISTEM SAMOUPRAVNE SOCIJALISTIČKE DEMOKRACIJE

„Veliki čovjek nije velik zato što njegove lične osobine pridaju velikim historijskim događajima individualnu fizionomiju, već zato što ima osobine koje ga čine najsposobnijim za služenje velikim društvenim potrebama svoga vremena, nastalim pod utjecajem općih i posebnih uzroka.”
(Plehanov)

I.

Uvijek povezan s radničkom klasom, uvijek u službi njenih interesa, Tito je znao u pravo vrijeme i na pravi način izraziti svakodnevne i povijesne težnje, znao je pokrenuti najšire slojeve u borbu, organizirati ih, tako da se s pravom može konstatirati daje najveći historijski značaj Tita u formuliranju teorije revolucije i njenom provođenju u različitim etapama u skladu s klasnim i nacionalnim interesima najširih slojeva.
Izgradnja revolucionarne Komunističke partije, teorijsko koncipiranje i ostvarivanje socijalističke revolucije u nerazvijenoj zemlji, rješavanje u teoriji i praksi nacionalnog pitanja, teorijsko osmišljavanje i realizacija socijalističkog samoupravljanja kao posebnog oblika diktature proletarijata, energičan otpor i obrana naše nezavisnosti u sukobu s Hitlerom i Staljinom, teorijsko formuliranje i ogroman doprinos realizaciji politike nesvrstavanja — da nabrojimo samo ono najhitnije iz djela Tita — objektivno ga stavljaju na čelo liste historijskih ličnosti suvremenog svijeta.

Uloga Tita u svemu tome nerazdvojno je povezana s ulogom Partije i posebno s najužom grupom rukovodećih ljudi, jer to što je on osjećao i izražavao osjećali su, kako kaže Kardelj, i „mnogi drugi najbolji ljudi u Partiji”.

„Ali Tito je bio onaj čovjek koji je te razvojne tendencije u našoj Partiji najdublje sagledao i najdoslednije i najkvalifikovanije izrazio i koji je znao da se uspješno, to jest odgovarajućim sredstvima bori za njihovo ostvarenje. Upravo takvim svojim kvalitetima i rezultatima rada Tito je stekao autoritet i ugled neospornog vođe naše Partije” — kaže Edvard Kardelj.

Tito, kao i Lenjin, nije samo teoretičar, marksist, nego je i vođa revolucije, organizator revolucije i primjene svoje teorije u praksi.

U različitim razdobljima socijalističke revolucije u traženju objektivno mogućih rejšenja Tito je ponekad činio nužne kompromise i greške, ali je uvijek pronalazio snage da primijeni smisao čuvene Marxove misli iz djela „Osamnaesti brumaire L. Bonapartea” o proleterskim revolucijama, u kojemu Marx ističe neophodnost da one „stalno kritikuju same sebe, da ismijavaju svoje polovičnosti, svoje slabosti i kukavnost, kako bi se uklanjajući razne prepreke mogle kontinuirano razvijati”.

Međutim, u svim razdobljima Titova djelovanja i naše socijalističke revolucije postoje odredeni bitni strategijski stavovi i principi oko kojih nije bilo kompromisa bez obzira na pritiske, trenutne interese i probleme.

1. Tito nikada nije kolebao o potrebi da u različitim uvjetima, bez obzira na potrebu širenja klasnog savjeta, revolucija treba i mora prvenstveno izražavati i ostvarivati Kstorijske interese radničke klase.

2. Tito se uvijek borio za revolucionarnu partiju, za vodeću ulogu Komunističke partije odnosno Saveza komunista, jer, kako kaže na X. kongresu SKJ, „jačanje vodeće uloge Saveza komunista isticali smo kao naš stalni zadatak u svim fazama revolucije”.

3. Tito je teoriju i praksu naše socijalističke revolucije razvijao na stvaralačkoj primjeni marksizma-lenjinizma, suprotstavljajući se jednako uporno i dogmatskim i liberalističkim revizijama i odstupanjima.

4. U Titovoj strategiji revolucije izuzetno mjesto zauzima lenjinistička dosljednost u vezi s rješavanjima nacionalnog pitanja kako u Jugoslaviji tako i u svjetskim razmjerima, jer Tito je sagledao na vrijeme da će se revolucionarni preobražaj suvremenog svijeta u pravcu socijalizma vršiti pretežno putem nacionalnooslobodilačkih pokreta, odnosno da je nacionalna ravnopravnost bitan uvjet opstanka i progresa suvremenog svijeta.

5. Tito se borio za mir, ravnopravnost, humanost, za dostojanstvo čovjeka, za nove etičke vrijednosti življenja u nas i u svijetu, za demokratske odnose medu ljudima.

Zvonimir-Šeparović

ZVONIMIR ŠEPAROVIĆ:

TITOVA MISAO U IZGRADNJI SOCIJALISTIČKOG SAMOUPRAVNOG DRUŠTVA

Dr Zvonimir ŠEPAROVIĆ
redoviti profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu

TITO – ZAKONITOST I ODGOVORNOST

„Ako se ima što žrtvovati, onda se ni u kom slučaju ne smiju žrtvovati pravda i istina.”
TITO

I.

Govoriti o veličini Titova djela isto je što i baviti se našom poviješću, stvarnošću i budućnošću ili, kako reče Krleža, „kada je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Nijednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima.” Iz mnoštva mogućih pristupa Titovu djelu i životu, za mlade generacije od posebne je vrijednosti ukazati na moralni integritet Titove ličnosti. Za mlade pravnike može biti korisno ukazati na Titovo poimanje zakonitosti i odgovornosti u današnjem svijetu. Tito, koji se cijeli život borio „po crti svog moralnog uvjerenja”, pokazao je kako se u nevoljama, u ratovima, pred klasnim neprijateljem, pred nadmoćnim silama, pred strahotnim prijetnjama apokaliptičnoga uništenja ovoga našeg svijeta samo snagom vlastitoga uvjerenja, vjerovanja u svoj narod, svoju klasu, u pravdu, u mir može ući u povijest svijetla obraza s dubokim tragom što ga je ostavio u svom narodu i u svijetu u kojem je živio.

Prema Marxu, život ljudske vrste je produktivan život u stalnoj samoreprodukciji. Ali ako postoje neke konstantne ontološke karakteristike čovjeka, one se ispoljavaju različito u raznim ljudskim situacijama. Čovjek je uopće generičko biće, a realno egzistira samo konkretni čovjek, individuum u danim životnim okolnostima. Međutim, nisu samo materijalne i socijalne okolnosti ono što čini čovjeka, nego su to i njegovi ideali. Kako ističe A. Tanović, on nije samo ono što u stvarnosti jest, nego i ono što može i treba da bude. Etičke konsekvencije koje proizlaze iz te koncepcije čovjeka bitno su huma¬nističke, pa je čovjekov korijen čovjek i zadatak mu je da se realizira kao čovjek. To može postići ostvarujući uvjete života maksimalno adekvatne samoj ljudskoj zajednici. Budući da je čovjek osnovna i najviša vrijednost, sva moralnost sagledana u toj dimenziji, dobro je sve ono što doprinosi emancipaciji čovjeka kao autentične društvene ličnosti, a zlo sve ono što sprečava takav razvoj i afirmaciju ljudskog dostojanstva u zajednici. Dakle, ispravno je sve što vodi realizaciji ljudske suštine, samopotvrdivanja svili ljudskih kreativnih mogućnosti, njegovih suštinskih snaga, a vrlina se sastoji u samorazvoju i usavršavanju sebe i zajednice; dužnost je čovjekova da čini sve što je u njegovoj moći da unaprijedi svoju i zajedničku produktivnost, da doprinese jačanju samosvijesti i svijesti o jedinstvenosti ljudskog bivstvovanja i afirmaciji univerzalnog humanizma.

Tito je takva neponovljiva ličnost, kao konkretni čovjek u ovom našem podneblju koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da unaprijedi samosvijest i afirmira univerzalni humanizam.

Pokazat ćemo to slijedeći neke od Titovih postupaka kojima je iskazao svoj moralni kredo i poimanje o potrebi zakonitog postupanja i odgovornosti čovjeka danas.

Inače, i Tomac i Šeparović članovi su Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, osnovanog u lipnju 2014. godine, koje je do sada održalo jednu sjednicu na kojoj su za veleizdaju optuženi Ivo Josipović, Stjepan Mesić, Vesna Pusić i Milorad Pupovac. Valja napomenuti kako Hrvatsko nacionalno etičko sudište koje okuplja veliki broj ljudi izrazitih desnih stavova nije službeno tijelo Republike Hrvatske te njihove optužbe nemaju nikakve pravne posljedice osim ako se ne obrate legalnim hrvatskim institucijama. Ipak, pitanje koje se nameće je kako političari tako dijametralnih stavova mogu drugog političara optužiti za izdaju nacionalnih interesa po raznim točkama. Hoće li možda optužiti i sebe?

Autor: Romano Bolković/redakcija P.I.

Izvor: Facebook Romano Bolković / predsjednički-izbori.hr

Ostavite komentar

comments