Početna / Izdvojeno / Vrijedi li išta jedan glas?

Vrijedi li išta jedan glas?

zastava hr

Prepirem se s nekoliko visokoškolovanih i općenito izvrsnih mlađih ljudi iz raznih grana moje obitelji oko toga treba li izaći na izbore čak i ako nismo zadovoljni kandidatima. Oni smatraju da ne treba, ja da treba

Oni već nisu glasali u prvom krugu, a nemaju namjeru sudjelovati ni u drugom. U tome su vrlo čvrsti.

Kujundžić im se odmah nije svidio jer je prekonzervativan i preisključiv, a izazvao ih je samo da se hihoću na račun njegovog narcisoidnog i pravovjerničkog dizanja dreke na sve i svakoga. On, prema tome, za njih nije dolazio u obzir.

Sinčićeva ponuda bila im je infantilna, a u njegovom robinhudovskom programu, fokusiranom na emocije financijski teško postradalih ljudi, čak su vidjeli i crtu gole proračunatosti. Dakle, ni njega nisu mogli uzeti kao ozbiljnu opciju.

OK, ta dvojica su na kraju i ispali, ali ni odlučujuća borba prsa o prsa između ovo dvoje u finalu nema za njih tu težinu zbog koje bi poželjeli u njoj sudjelovati. Josipović je, kažu mi, mlak.

– Što bi se to, molim te lijepo, promijenilo da ovih pet godina nije bio predsjednik on nego netko drugi? Ovlasti su ionako male, a još k tome ga uglavnom nije bilo ni čuti, ni vidjeti dok nije krenula kampanja. Čime nas je to, dakle, Josipović tako strašno zadužio?

A mlađariji iz moga plemena nije sjelo ni japajakanje Kolinde Grabar Kitarović. – Ta žena je posebna priča – kažu ti moji apstinenti. – Prsi se i stvara iluziju kako će ona dići BDP, spasiti ekonomiju i dati ljudima bolji život, ali nemoj je, naravno, pitati kako. Sve što obećava je šuplje kao prazna tikva. Ta potpuno svjesno i hladnokrvno obmanjuje jadne, naobrazovane i lakovjerne birače.

E pa: hvala ne, vrte glavama gledajući me kao da sam s onoga svijeta. Ma zašto bismo išli na birališta? Neka glasa tko hoće i tko misli da ta estrada ima ikakve veze s njim.

I ne može se stvarno reći da baš ne znaju što govore.

No opet, u demokraciji su takve partije, nikad ne dobiješ na stol ponudu koja ti sto posto odgovara, obično se bira između političkih projekata koji su svi nesavršeni, mjestimično slabo uvjerljivi i s projekcijom uspjeha koja je isuviše kondicionalna…

Mnogi kažu da ne izlaze na birališta jer je njihov utjecaj ravan nuli. To je ta apatična teorija: Što u masi vrijedi taj jedan moj glas?

Ovoga puta tako je doma ostalo čak 53 posto glasača. A dvoje najjačih kandidata plasiralo se u drugi krug sa ukupno oko 1,3 milijuna glasova. I to je samo mršava jedna trećina hrvatskog elektorata.

Istina je da razmjeri izborne apstinencije mogu ukazivati na stupanj legitimnosti donesenih odluka, ali oni koji bojkotiraju izbore ne mogu promijeniti njihov rezultat.

Participacija građana osnovni je preduvjet i sama bit demokratskih procesa. A taj naš »slabi« glas jedini je konjić koga imamo za trku. I jedini način da pošaljemo političku poruku o stvarima koje nas se, ovako ili onako, i te kako tiču.

Slažem se s teoretičarima koji smatraju da je sudjelovanje u izborima naprosto moralno pitanje budući da svi građani snose dio odgovornosti za društvo u kome žive. Isključiti se iz izbornog procesa je, uostalom, rizično i može nas sve zajedno na koncu skupo koštati.

Prijateljica se malo naljutila na mene kada sam je, dan nakon prvog kruga, saslušavši njenu tiradu o tome što ona »više ne želi trpjeti«, pitala je li glasala. Nije. Šteta. Jer se onda ne treba ni žaliti.

Autor: Sanja Modrić

Izvor: novilist.hr

Ostavite komentar

comments