Početna / Analize / Za koga glasovati: Bojkotiranjem izbora problemi ne nestaju

Za koga glasovati: Bojkotiranjem izbora problemi ne nestaju

Svi oni koji prosvjeduju tako što ne izlaze na izbore, sami sebi uskraćuju mogućnost utjecaja na političke procese i život u zemlji. Dakle, bojkotiranje izbora nije produktivno, poručuje politolog Anđelko Milardović.

izbori

S obzirom na raspoloženje, bolje rečeno sve veće nepovjerenje građana prema političkim elitama, zanimanje za ove predsjedničke izbore vjerojatno neće biti značajne veće nego što je to bilo prije pet godina. Tada je, naime, svega nešto više od 50 posto građana izašlo na birališta. Imajući pritom na umu podatke o tome da je vladajuća klasa dodatno srozala standard, dade se štoviše nagađati da je domaća politika u očima javnosti još više devalvirala.

Međutim, bojkotiranje političke participacije građana najlošija je metoda kažnjavanja neučinkovitih vladajućih politika, a upravo se to uvriježilo među glasačima. Politolog Anđelko Milardović zgraža se i na samu pomisao o tome da građani u nedjelju, 28. prosinca ne izađu na birališta zbog nezadovoljstva vladajućim garniturama. Ističe da je politička apstinencija štetna; od nje nema baš nikakve koristi.

– Svi oni koji prosvjeduju tako što ne izlaze na izbore, sami sebi uskraćuju mogućnost utjecaja na političke procese i život u zemlji. Dakle, bojkotiranje izbora nije produktivno, poručuje politolog Milardović i ukazuje na to da problemi u društvu tako neće nestati, a apstinenti će ponovno negodovati da je situacija katastrofalna.

Daleko od birališta

Anđelko Milardović smatra da građani naprosto moraju iskoristi pruženu šansu biranja. No, razumiju li građani važnost sudjelovanja u procesima odlučivanja, odnosno jesu li demokratski zreliji nego što su to bili prije pet godina, Milardoviću je teško govoriti.

Ističe da građani unatoč svemu naprosto moraju sudjelovati u demokratskim procesima, čak znajući to da su na proteklim predsjedničkim izborima favoriti bili gradonačelnik Zagreba Milan Bandić i predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević. Obojica ovih nekadašnjih kandidata kasnije su pritvoreni zbog sumnji u korupciju i krađu javnog novca. Danas se pak protiv njih vode sudski postupci. To nekima može biti samo dodatna potvrda o tome da budu nepovjerljivi prema nomenklaturama, pa i cijelom sustavu biranja, te glasačku nedjelju provedu prkoseći politici daleko od birališta.

– U tom smislu, uvijek valja poći od osnovne činjenice – demokracija se temelji na izborima. Građanima se, dakle, pruža mogućnost biranja, nude im se različite političke opcije. E, sada ako je birač zaokružio krivog kandidata, to je ipak njegov problem, ocjenjuje Milardović.

Berto Šalaj, izvanredni profesor pri Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, također se osvrće na Bandića i Vidoševića. Smatra da je inače politički sustav u Hrvatskoj duboko prožet političkom korupcijom, i to je svakako činjenica koja dio građana odvraća od bilo kakvog političkog angažmana. Međutim, upozorava Berto Šalaj, ne treba ispustiti iz vida da drugom dijelu hrvatskih građana politička korupcija očito nije problem.

– Naime, oni na neposrednim izborima na lokalnoj i regionalnoj razini bez ikakvih problema biraju političare koji ili imaju nepravomoćne presude ili su protiv njih podignute optužnice za političku korupciju. To je za mene poražavajuće u jednakoj mjeri kao i slabi odaziv birača na izbore, kaže Šalaj.

Prema tome, ocjenjuje ovaj naš sugovornik, posve je sigurno da je jedan veliki dio hrvatskih građana potpuno izgubio povjerenje u političare, pa i u politiku općenito, te je stoga logično očekivati relativno nizak odaziv birača na izbore.

– S druge strane, neformalna predizborna kampanja pokazala je radikalizaciju političkog diskursa kod jednog dijela društvenih i političkih aktera, a s ciljem što veće mobilizacije glasača. To bi onda moglo proizvesti reakciju i kod druge strane, pa bi odaziv mogao biti veći od očekivanog. Ipak, realnijim scenarijem mi se čini odaziv na razini prošlih predsjedničkih izbora ili nešto niži od toga, smatra Šalaj.

Rude bez mašinerije

Sve u svemu, ove godine ne samo da se suočavamo sa strepnjom u pogledu izlaznosti glasača na izbore, nego svjedočim i malom broju kandidata koji idu u utrku za predsjednika. Biračima se nude svega četiri opcije; manje predsjedničkih kandidata bilo je 1997. godine.

Frapantno je da neki kandidati nisu čak uspjeli ni skupiti dovoljan broj potpisa građana, što također može govoriti o nezainteresiranosti ljudi za politiku. Ili se možda radi o nečem drugom, pitamo Berta Šalaja.

– Da, jednim dijelom to je potvrda nezainteresiranosti za politiku, a drugim dijelom, po mom sudu, posljedica je duboke ekonomske krize u kojoj se nalazimo. Sudjelovanje na izborima i vođenje kampanje postalo je izrazito »skup sport« kojeg sebi rijetki mogu priuštiti, kaže Berto Šalaj, a isto tako razmišlja Anđelko Milardović.

Kandidati izvan sustava HDZ-a i SDP-a, tvrdi Milardović, naprosto ne mogu skupiti dovoljno novca za predsjedničku kampanju.

– Pa tko može financirati svoju kampanju izvan financijskih i marketinških mašinerija velikih stranaka. U političku utakmicu nemoguće se upustiti vlastitim sredstvima. Osim toga, iza velikih političkih grupacija stoje mediji, odnosno srednji ili veliki kapital. Sve je to ispremreženo novcem i interesima. Najbolji dokaz ovome što govorim može nam biti Ivan Rude; čovjek nije skupio niti 10.000 potpisa građana, jer iza njega nije stajala velika stranačka mašinerija i infrastruktura, ilustrira Milardović i kaže da su šanse male, čak nikakve svim onim kandidatima koji ne dolaze iz političkog miljea velikih stranaka koje k tome imaju vojnički discipliniranu glasačku mašineriju.

Berto Šalaj, međutim, priznaje da je njega neuspjeh Ivana Rude prilično iznenadio. Kaže da se njemu činilo da postoji određeni postotak građana spreman podržati kandidata koji se primarno usredotočio na pitanje radničkih prava.

– No, zapravo, nisam sasvim siguran zašto je gospodin Rude odustao, jer sam vidio da je netko od njegovih suradnika tri ili četiri dana prije isteka roka za prikupljanje potpisa objavio kako su već prikupili dovoljan broj potpisa. Možda je Ivan Rude, nakon što je napravio analizu mogućih troškova i koristi i vidio da mu ankete ne daju velike šanse, zaključio kako nije smisleno upuštati se u predizbornu kampanju, dojam je Berta Šalaja.

Veliki paradoks

Kako god bilo, odustajanje Ivana Rude najviše ide na ruku aktualnom predsjedniku Ivi Josipoviću koji, predstavljajući ovih dana svoj program, poručuje da se na političkoj sceni trenutačno događa veliki paradoks; dok on zagovara promijene, njegovi glavni oponenti su za status quo. Po njemu bi, naime, trebalo biti posve suprotno.

No, brojni se slažu u ocjeni da je ova Josipovićeva, nedavno probuđena žudnja za promjenama stigla prekasno i da dobar dio mandata nije bio dovoljno aktivan. To jest, stječe se dojam da je ovakva proklamacija motivirana isključivo predizbornim potrebama.

Anđelko Milardović uopće o tome ne dvoji, dapače tvrdi da je ovakva Josipovića strategija potpuno pogrešna i da je njegov najveći krimen upravo nečinjenje i odustajanje. Veliki Josipovićev problem, drži Milardović, također je tajmingu; zagovaranje ustavnih promjena itekako bi imalo smisla na polovini predsjedničkog mandata.

– Zamislimo da Ivo Josipović dobije drugi mandat. Tada se otvara dilema na koji način on misli provesti svoj program Druge republike ako na parlamentarnim izborima pobjedi HDZ, a sve govori da hoće. I ne samo da HDZ nije sklon ovim Josipovićevim inicijativama, nego ih štoviše ne podržava niti SDP-ov premijer Zoran Milanović koji kaže da Hrvatska nije SFRJ pa da svakih desetak godina mijenjamo Ustav. S druge strane, ova Milanovićeva izjava je nečuvena! Ovo je, naime, prvi put u povijesti jedne predsjedničke kampanje da šef stranke na ovakav način javno kritizira svog kandidata. Milanović je čak pokušao ubiti glavni Josipovićev izborni slogan! Na takav primjer ja nisam naišao u literaturi političkog marketinga. Drugi paradoks ove nezapamćene Milanovićeve izjave leži u tome da drugaricama i drugovima iz SDP-a Josipovićeva pobjeda na predsjedničkim izborima doista predstavlja slamku spasa. Nju je kako vidimo odlučio slomiti sam šef njihove stranke Milanović koji k tome Josipovićevu kandidaturu podržava tako što mu je ono jednom nosio kutiju s potpisima građana. Onda se Josipoviću dogodi i to da mu na prezentaciju programa ne dođe niti jedan ministar. Pa tko je ovdje lud, pita Anđelko Milardović koji unatoč svim ovim kritikama drži da profesor Ivo Josipović nije autsajder i neznalica i da je apsolutno svjestan toga da će njegova Druga republika prije ili kasnije udariti o hridi.

Predsjednik ili kandidat?

Berto Šalaj pak uočava da je, na prvi pogled, situacija u kojoj predsjednik inicira promjene, dok njegova glavna izazivačica ne talasa previše, zaista pomalo paradoksalna.

– Međutim, aktualnom predsjedniku Josipoviću je potpuno jasno da je jedan veliki dio hrvatskih građana nezadovoljan postojećim političkim sustavom i da želi promjene, pa ih je stoga odlučio predložiti i oko toga graditi svoju kampanju. Pritom je potpuno opravdano pitanje zašto smo na te prijedloge promjena čekali pet godina, te zašto ti prijedlozi o izmjenama ustava nisu dodatno konkretizirani, kaže Berto Šalaj.

Također, puno se galame podiglo zbog nejasnosti o tome kad Ivo Josipović nastupa kao predsjednik države, a kad kao predsjednički kandidat. Berto Šalaj kaže da je po njegovom sudu gotovo nemoguće precizno i jasno razgraničiti kada aktualni predsjednik nastupa kao kandidat na izborima, a kada djeluje kao institucija predsjednika. No, to nije slučaj samo kod ovih izbora, niti je to hrvatska specifičnost.

– Uvijek su aktualni nositelji vlasti u svojevrsnoj prednosti pred oponentima što se tiče prisutnosti u medijima. Jasno je da je predsjednik Josipović u posljednjih nekoliko mjeseci intenzivirao svoje aktivnosti. No, moje je mišljenje, da to ne može bitno utjecati na rezultate izbora, ocjenjuje Berto Šalaj.

Anđelko Milardović nešto je drukčijeg dojma i on smatra da Ivo Josipović već dugo zlorabi institut predsjednika, ali i cijeli predsjednički aparat. Milardović napominje da je Josipović dugo u kampanji i pritom nije napravio jasnu distinkciju između svoje uloge kandidata i aktualnog predsjednika.

Ivo Josipović instrumentalizirao je svoj položaj predsjednika, jednako u pretkampanji i samoj kampanji. No, nije Josipović tu izuzetak, tvrdi Milardović i pojašnjava da su isto to radili svi njegovi prethodnici i po tom pitanju nije se puno toga promijenilo.

Grabar Kitarović i Kujundžić pomiješali izbore

Najljući takmaci Ive Josipovića, Kolinda Grabar Kitarović i Milan Kujundžić, dosad nisu predstavili neki realan program. Naime, kada nešto poručuju, oni zagovaraju one promjene koje institut predsjednika uopće ne može realizirati. Grabar Kitarović tako neprestano govori o gospodarskom rastu i boljem životu, dok Kujundžić pak zaziva povijesni revizionizam, pa bi on iz Ustava izbacio sve povijesne odrednice osim Domovinskog rata, što je za Anđelka Milardovića nedopustivo, s obzirom na to da povijest Hrvata ne počinje 1991. godine.

Njihovi programi su previše ekstenzivni, premašuju ustavne okvire predsjednika države. Čini mi se kao da su Kolinda Grabar Kitarović i Milan Kujundžić pomiješali predsjedničke i parlamentarne izbore, primjećuje Anđelko Milardović.

Osim toga, ovo dvoje kandidati često se razbacuju političkim floskulama i svoju kampanju svode isključivo na kritiziranje, čak olajavanje i klevetanje aktualnog predsjednika. Prema tome, postavlja se pitanje može li takva taktika uroditi plodom; mogu li Grabar Kitarović i Kujundžić, igrajući očito na kartu nezadovoljstva naroda prema vladajućoj političkoj eliti koju personificira Ivo Josipović, računati na glasove izvan svog biračkog miljea desnice centra i krajnje desnice, što je nužno za uspjeh na izborima.

– Ovo dvoje kandidata u dosadašnjoj pretkampanji, kao i prvom dijelu kampanje pokazali kako za svoj glavni cilj imaju kritizirati aktualnu Vladu i premijera Zorana Milanovića. Tek onda kritiziraju, zbog nečinjenja, i predsjednika Josipovića. Pritom u tim njihovim kritikama, do sada, nismo čuli ništa posebno zanimljivo i inspirativno. Osim toga, između ovo dvoje kandidata vodi se svojevrsni diskurzivni »rat« oko toga tko je pravi i autentični kandidat HDZ-a, što je, bar što se mene tiče, zanimljivije od njihovih sukoba s predsjednikom Josipovićem. U tom »ratu« su zanemarili građane koji nisu vjerni birači HDZ-a te stoga mislim da su im šanse da privuku glasače koji nisu dio stalnog HDZ-ovog biračkog tijela slabe, tvrdi Berto Šalaj i dodaje da je prema tome pobjeda Ive Josipovića prilično sigurna oklada, dok se Anđelko Milardović nije želio upuštati u predviđanje ishoda izbora.

– Sva relevantna istraživanja sugeriraju da je razlika između Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović toliko velika da ju je gotovo nemoguće nadoknaditi tijekom kampanje. Odustajanje Grubišića i Rude povećava šanse Ive Josipovića za pobjedu u prvom krugu. No, ipak mislim da ćemo i kod ovih predsjedničkih izbora svjedočiti i drugom krugu, prognozira Berto Šalaj.

Nema sumnje u regularnost

Svoju izbornu taktiku Milan Kujundžić obogatio je brojnim izjavama u kojima aludira na kazneno djelo izborne prijevare. Prema svemu sudeći, ovo je još jedna od paušalnih Kujundžićevih ocjena koje služe isključivo za motiviranje glasača. Naime, nema puno realnih osnova za sumnje u regularnost izbora, imajući na umu zakone i dosegnute demokratske standarde, ali i proceduru kontrole izbornog procesa koja je nedavno nadograđena.

– Savršena izborna procedura i izborni zakoni su ideal kojemu trebamo težiti i u tom smislu dobrodošli su svi napori koji teže poboljšavanju postojećeg stanja. Sigurno je da naši zakoni i procedure nisu savršeni, ali mislim da su ocjene gospodina Kujundžića prestroge. Postojeće nedostatke treba ispravljati, no ne slažem se s ocjenama o izbornoj prijevari. Mislim da nam postojeći standardi osiguravaju da će izborna procedura pravično pretočiti preferencije građana u konačne rezultate, smatra Berto Šalaj.

Autor: Srđan Brajčić

Izvor: novilist.hr

Ostavite komentar

comments